Stvarno je doživljaj iščekivati procesiju Radhe-Madhave koji idu Mayapurskim ulicama na slonu... To inače ovdje zovu "Hati procession" (procesija slona, tako nekako).

Mrak je, sedam sati navečer i u stanu sam pored Prabhupadina samadhija. Radim na prijevodu knjige Safari, Teja Gaurangina doživljaja safarija sa Jayapataka Swamijem. Prevodim je na engleski i baš je zanimljiva. Odjednom čujem kako se bliži zvuk kirtana i puhanje školjki. Pogledam kroz prozor i kroz palmino lišće nazirem dvije velike vatre i bljesak ćamara. A vidim i čudne konstrukcije načinjene od harinama čadara koje izgledaju kao dvije velike lepeze na glavama pujarija.

Sjurim se do glavne ceste i evo ih - bhakte sa svojim posudicama punim bhoge za Radhu-Madhavu čekaju u mraku pored samadhija Sridhara Maharaja kojega bhn Sharon upravo oblači u čadar - da mu ne bude hladno preko noći.

Madhava pojede, napravi se arati i onda bhakte dijele mahu a svi se guraju za komadić. Tu u Bengalu lokalni ljudi nekako se prirodno guraju kad su u pitanju svete stveri, ali guraju se oni i inače. Kad silaze s broda npr. Kad brodić preko Gange i Jalangi pristane uz obalu, mnoštvo bicikala i motora se sjuri i počne se istovremeno pentrati do malenih vrata - izlaza iz pristaništa. Brzo bi oni prošli da idu u redu, ali ne, oni se svi odjednom naguravaju da prođu i onda se znaju i zablokirati... smiješno i slatko jer nisu pri tom nasilni nego nekako djetinjasti. Ovdje su cijene smiješne. Npr. taj brodić vam košta 1 rupi. Recimo da je 7 rupija oko jedne kune, onda računajte. Riksha koja vas vozi okolo dva sata i čeka na raznim mjestima košta 60 rupija. Taksi do grada udaljenog 40 min koji vas čeka da obavite što trebate, vozi u shopping itd, košta 300 rupija i tako uglavnom ne isplati se imati auto. A ionako je teško voziti po ovim cestama jer im je promet lud. Toliko ludo voze da postoji znak koji kaže "NO ZIGZAGGING ON THE ROAD".

Ovo je bio tjedan festivala. Prvo Vasant Pancami, prvi dan proljeća kad su Radhika i gopije bile premazane žutom pomašću, a onda dan pojave Advaite Acarye. E, to je bila fešta. To mi je bio prvi abisek koji sam vidjela uživo u Mayapuru. Iako sam bila u publici bilo mi je prekrasno. Advaita Prabhu je tako bio dostupan i milostiv. Poslje su dijelili tulasije sa Njegova tijela i ćaranamritu, a onda je nastao grabež i za ćaranamritu i za cvijeće sa abiseka kunde koja je bila sva obučena u kadificama. Ali nema kao kod nas da svi kupaju nego samo pujariji i neki Prabhupadini učenici. Ja sam imala posebnu milost na taj dan. Ipak mi je Gaura ispunio želju da budem nečiji head pujari (osim svojim osobnim Božanstvima) pa sam zadužena za Panca-tattvu u Srila Prabhupadinoj sobi. To su Srila Prabhupadina Božanstva, prva Pancatattva koja je došla u Mayapur i stanovala u Prabhupadinoj sobi na ormaru iznad stola gdje se i danas nalaze jer bakte žele sačuvati sve upravo kako je bilo kad je Prabhupada bio tu. Presvlače se jednom tjedno i to je veliki poduhvat jer su krhki, a treba ih skinuti sa ormara stojeći na ljestvama tako da uvijek moram imati nekoga pomoćnika da bi to učinila. Tako se do dan prije Advaitine pojave nitko nije bio našao da ima vremena da mi pomogne jer je to dva sata posla sa Njima, a bhakte imaju službe. Već sam bila odustala i kad smo išli po sladoled u restoran (tu vam je super, litra sladoleda koji je pure vegetarian košta 60 rupija!!!! - kupile smo Candramukhi i ja 3 litre i totalno se "ubile") vidjela sam jednu Valeriju iz južne Amerike kako nosi isti sari kao jedan outfit od Pancatattve i sjetila se- pa da, ona! I stvarno, bila je oduševljena i tako mi je dan počeo mangalom pred Pancatattvom, Narasimhom i Radhikom-Madhavom (inače nisam veliki pohađalac Mangale, moram priznati jer mi se teško ustati - Maya!). Bilo je prekrasno i požalila sam svaku Mangalu na kojoj nisam bila. Onda smo išle po nektar i od pet do sedam kupale i presvlačile Pancatattvu na Advaitin dan pojave. Pravi nektar. I Valerija je bila u ekstazi a bome i ja. Osjećala sam se kao da sam na oltaru u Zagrebu. A u drugoj sobi Rukmini priya Dasi, Prahladova supruga i Gandharvika Dasi su oblačile Caitanya Candru. Intimno.

Onda je uslijedio prekrasan darshan. Pancatattva su bili odjeveni u crveni outfit koji ima neke neobične vrlo umjetničke cadare koji nisu slobodno savijeni nego su krojeni ukrivo da se čine da lebde, ali su kruti. Puno cvijeća, mirisa i pjesme. Poslje abiseka bio je puspanjali. Svi su bhakte bacali latice ispred i po Advaiti ispred kojega su razvukli nekakvu mrežu da latice ne bi padale po obilnoj ponudi bhoge koja je zauzela sve etepenice ispred oltara. Poslije su svu tu mahu za koju su se bhakte grabali dijelili totalno pomiješanu ( ne vidim poantu, pomiješali su slatko i slano i tako dijelili kašu rukama iz golemih posuda- svejedno je bilo ukusno).

Lekciju je dao Hari Sauri Prabhu i govorio, naravno, o Advaiti Acariyi, onda je htio pročitati neke zabave iz knjige Sri Advaita Prakasa pa je pitao zna li tko sto o autoru, a Pankajanghri Pr. se javio i rekao da je čuo kako je Bhaktisiddhanta Sarasvati rekao da nije potpuno bonafide ta knjiga. Onda su se svi nasmijali ali smo zaključili da ipak možemo čitati i da ta informacija nije sigurna pa smo slušali Advaitine djetinje zabave.

Anyway, tako vam je to... malo se javljam. Nadam se da ste vi svi dobro i da se pripremate za dan pojave Nitaja.

U utorak napokon počinjem predavati Coleridgea i Pintera (tko zna tko su - dobro, a tko ne zna nije ni važno). Ravnateljica mi je rekla da neće dolaziti prvih tjedan dana da vidi kako radim dok se ja sama ne upoznam s djecom jer da zna kako je to koma kad te netko gleda u razredu i da onda ne možeš biti slobodan. Totalno je personalna i liberalna. Imam po dva učenika u razredu na satu pa mogu sa svakim raditi i upoznati ih.

U utorak mi dolazi i mata koja organizira izradu nakita pa ću raditi pojaseve za Pancatattvu za Gaura Purnimu. Malo me je naučila kako se izrađuje nakit, te ruskinje su totalni eksperti za te kuglice... možete si misliti - ja i ručni rad, ali nekako se učim, gopije su valjda bile zadovoljne s narukvicama koje sam radila - večer toga dana kad su im bile ponuđene igrom slučaja dobila sam maha zrna sa njihovih starih ogrlica u obliku trešanja, jako lijepa, tako da sam to protumačila kao znak odobravanja. Ma ovdje Krishna jako brzo uzvraća. Kao da hodate po cintamani (pa i da!uuu).

Molim se svaki dan za propovijedanje u Hrvatskoj i za jatru da se prošire slave Gaura-Nitai i da svi ljudi dobiju ovu milost. (I nisam zaboravila tvoju molitvu, Dadhibhaksa Prabhu!)

Krsna nikad ne umire niti raskida odnos sa bhaktom. On je gospodar, a mi smo Mu sluge i sluge od Njegovih slugu i to je vječno i to je nektar, a sve je drugo bijeda u raznim oblicima. Tako to piše, a čim prije to shvatim i pomirim se sa tim da u materiji nema užitka kušajući viši ukus, tim ću prije odlučno uzeti utočište lotosolikih stopala duhovnoga učitelja.

Ajde, pomolite se za ovu bijedu. Nisam kvalificirana ni da propovijedam na Zapadu pa me Gaura, utočište najpalijih doveo ovdje gdje se sve uvrede praštaju da me zaštiti od same sebe.

Voli vas Mandali Dasi