To je duga priča, a već smo umorni večeras. Mogu odgovoriti samo ukratko. Kad sam bio jako mlad, bilo mi je jako stalo shvatiti koja je svrha života. Putem iskustva u svijetu zaključio sam da ljudi misle kako je svrha života nagomilati dovoljno novca, imati obitelj i uživati. No, vidio sam ljude s mnogo novaca i divnim obiteljima koji nisu uživali, već patili. Uživanje ne može biti svrhom života.

Tako sam počeo studirati psihologiju, filozofiju i religiju. Otišao sam na koled. misleći kako ću tim procesom shvatiti životni cilj. No, tamo su svi profesori psihologije, filozofije i religije živjeli kao i svi ostali pa što onda mogu naučiti od njih? Napustio sam koledž nakon jednog semestra. Imao sam tada 18 godina. Odlučio sam proučiti svjetske religije i pokušati spoznati Boga. Razmišljao sam da ću, ako budem putovao drugim zemljama bez novca, naučiti ovisiti o Bogu i saznati kako drugi ljudi žive. U Americi gdje sam rođen i odrastao svaki Amerikanac misli da je Amerika najbolja zemlja na svijetu. želio sam vidjeti kako drugi žive, što osjećaju i kako obožavaju Boga.

Pronašao sam zrakoplovnu tvrtku u kojoj ste mogli letjeti iz New Yorka u Luxemburg za 65 dolara... ali moram skratiti priču. Počeo sam lutati od zemlje do zemlje, proučavajući život i vjerovanja ljudi. Bio je sa mnom i jedan prijatelj te smo obično stali na rub ceste i podigli palac – autostopirali. Ponekad bi netko stao i pitao, "Kamo idete?" Pitao bih vozača kamo on ide i kamo god je on rekao da ide ja bih rekao da je to smjer u kojem Bog želi da krenem.

Tako smo proputovali mnoge europske zemlje. Posjećivali smo crkve i sinagoge i proučavali religiju pažljivo čitajući Bibliju i tragajući za svetim osobama iz židovske i kršćanske tradicije da bi nas poučili kako shvatiti Boga kroz Kršćanstvo. Odlazio sam i u manastire prakticirati kršćansku vjeru istinski pokušavajući spoznati Boga.

Tako smo putovali. Budući da nismo imali novaca, spavali smo pod drvećem i u parkovima. Ponekad smo sretali ljude koji su nas pozivali u svoj dom. Nekako smo uvijek dobijali svoj svakodnevni komad kruha, kojeg smo podijelili i to je obično bilo sve što smo jeli. Bio je to jednostavan život bez ikakvih posjedovanja. Potom smo otišli na otok Kretu i tamo smo živjeli u jednoj pećini. Svakog dana smo meditirali. Ja sam se svakog dana penjao na planinu i tamo meditirao od izlaska do zalaska sunca. Jednog dana sam za vrijeme meditacije doživio predivnu spoznaju – da trebam otići u Indiju. Sišao sam u svoju pećinu i tamo sreo svog prijatelja koji mi je rekao:

- Dogodila mi se predivna stvar, točno pri zalasku sunca: imao sam jednu viziju. Bio sam vrlo sretan i rekao sam mu da sam i ja imao viziju.
- Kakva je bila tvoja vizija? - pitao sam ga. Rekao je da je čuo glas koji mu je rekao da pođe u Izrael. Ja sam rekao,
- Hm, meni je glas rekao da pođem u Indiju. Moram odmah krenuti.
- Kako ćeš stići tamo? - pitao me.
- Pa, autostopom.
- Znaš li uopće gdje je Indija?
- Ne, - priznao sam, – ali ako nastavim putovati prema istoku jednog dana ću se sigurno naći u Indiji.

Nisam znao gdje je Indija niti sam ikad u životu sreo nekog Indijca, ali sam čitao mnogo knjiga o Indiji. Tako sam krenuo na put, stopirajući za Indiju. Prošao sam Tursku, Iran, Afganistan i Pakistan, najviše kroz pustinje. Uglavnom sam stajao u pustinji i držao uzdignuti palac. Bilo je to 1970. godine. Ponekad bih čekao i po pet-šest sati, a da se nije pojavilo nikakvo vozilo. Ponekad sam jahao na kamilama, ali je to išlo jako polako. Tijekom putovanja po Srednjem istoku proučavao sam islam. Pokušavao sam vrlo temeljito shvatiti Koran i prakticirati njegova učenja. Posjećivao sam muslimanska sveta mjesta, molio se u džamijama i učio pod vodstvom svetih muslimana-učitelja. Sjećam se kako sam u mjestu Mashed, svetom mjestu u Iranu, slijedio ramadan, postio i obožavao Allaha. Imao sam mnoga prelijepa iskustva, ali i mnoga opasna jer sam bio još jako mlad i bez novca.

Putovanje kroz Afganistan, Pakistan i Iran mi je odnijelo nekoliko mjeseci, no konačno sam stigao u Indiju. Bila je zima. Pitao sam ljude koje je najbolje mjesto za spoznaju Boga. Rekli su mi da je to Himalaya. Najprije sam krenuo na neku religijsku konferenciju u Delhi samo da bih sreo razne svece. Mnogo bih mogao pričati o tome, ali nema vremena. Zatim sam, nakon što sam u Indiji bio četiri dana, krenuo na Himalayu. Prvoga dana sreo sam nekog sveca koji mi je poklonio odjeću sadhua, upravo ovakvu kakvu sada nosim, samo bijelu. Posjećivao sam razne yogije, gurue i sadhue u njihovim ašramima i učio od njih filozofiju. Zatim sam otišao u džunglu na Himalayi. Tamo sam živio u pećinama i pod drvećem i prakticirao ono čemu su me učili. Puno sam postio. Sjećam se kako sam jedan mjesec meditirao na nekoj stijeni usred Gange, jedući samo po jednu malu mrkvu koju bi mi netko poklonio. Zatim sam se vratio u šumsku pećinu.

S vremena na vrijeme sretao bih razne svece i učio od njih. Tako je prošla godina dana. Vidio sam mnoge čuvene svece, ali i one za koje nitko ne zna. želio sam proučavati budizam. Dok sam bio u Himalayama obožavao sam Gospodina Sivu. Bio sam saivit. Zatim sam otišao u Boddh Gayu. Boddh Gaya je za budiste najsvetije mjesto na svijetu. Tamo je Gospodin Buddha dostigao prosvjetljenje ispod drveta boddhi. To isto stablo je i dan danas tamo i ja sam pod njime običavao sjediti i meditirati, pokušavajući dostići nirvanu. Tamo sam vrlo ozbiljno studirao pod paskom jednog učitelja zen-budizma, a također i jednog burmanskog budista. Zatim sam živio neko vrijeme u jednom manastiru i tamo slijedio tibetanske budiste – lame. živio sam s mnogim ljudima: svami Satcitananda, Maharisi Mahes yogi, svami Bhoktananda, svami Rama, Jai Krsnamurti, Anandamayi Ma, čak i Gurumaharaj-ji kojeg sam dobro poznavao, pa čak i njegovu majku. On je jako poznat u Americi. Kasnije su mnogi od njih otišli u Ameriku i postali slavni.

Jedan yogi po imenu Sri Tatvalababa živio je u lijepoj pećini duboko u džungli. Doputio mi je da živim s njim u pećini. Sjedio je u samadhiju po 18 sati na dan. Naučio me je tim tehnikama pa sam i ja sjedio uz njega. Ponekad bi mu netko donio malo riže i to je bilo sve sto je jeo. želio je da ostanem s njim. Rekao mi je da ću dostići mukti ako ostanem s njim. Ostao sam neko vrijeme, ali sam želio upoznati druge svece prije no što donesem odluku. Tako sam živio s mnogim vrlo svetim osobama.

Došlo je vrijeme da si produžim vizu te sam otišao u Bombay. Tamo sam prisustvovao nekom tečaju meditacije. Kad sam se vraćao, ugledao sam na ulici veliku reklamu na kojoj je pisalo Hare Krišna. Ispod je pisalo: "A.C.Bhaktivedanta Prabhupada i njegovi američki i europski učenici organiziraju festival na Cross Maidanu." Raspitao sam se gdje je taj Cross Maidan jer me je zanimalo sve što ima veze s duhovnošću. No, Amerikanci i Europljani mi se baš nisu svidjeli jer sam se već toliko navikao živjeti sa sadhuima da sam i sam postao sadhu. Nosio sam dugu zamršenu kosu. Jedina odjeća koju sam imao je ona koja je bila na meni. Kupao sam se u njoj, iscijedio je i ponovo obukao. Ako nisam učio od nekoga, bio sam savim nijem. Uopće nisam govorio. Mislio sam kako ti Amerikanci i Evropejci jako puno pričaju, a to mi uznemirava um.

Otišao sam do Cross Maidana jer sam želio upoznati tog gurua. Tamo je bio veliki šator. Kad sam ušao nije još bilo nikoga osim par bhakta. Jedan bhakta pomislio je da sam neki indijski sadhu. Imao sam samo posudu za prošenje i štap kojim sam se pomagao u hodanju, a koji je bio samo osušena grana nekog drveta. Prišao sam štandu s knjigama jer su me knjige uvijek zanimale i uvijek sam se trudio čitati o duhovnosti i učiti što više. Bhakta je pomislio da možda namjeravam ukrasti kakvu knjigu.

- Mogu li pogledati knjige? – pitao sam ga.
- Oh, ti govoriš engleski – rekao je.
- Ja sam iz Amerike, rekao sam. - Mogu li pogledati knjigu?
- Ti mora da si saivit
- Da, odgovorio sam. – živim na Himalayama.

Dao mi je knjigu i rekao da pročitam jedno poglavlje. Bila je to priča o tome kako je Gospodin Šiva dao blagošlov Vrikasuri da će se glava onoga koga dodirne rasprsnuti u tisuću komada. Vrikasura je poželio dodirnuti glavu Gospodina Šive, jer je želio njegovu ženu, Parvati. Šiva je počeo bježati, a Vrikasura ga je progonio. Tada se pojavio Krišna prerušen u dječaka i rekao: "Šivini blagoslovi nikad ne djeluju. Ako mu dodirneš glavu a ona se ne rasprsne, svatko će ti se smijati. Bolje isprobaj prvo na svojoj glavi." Tako je on dodirnuo svoju glavu i ona mu se rasprsla. Pročitao sam tu priču, a bhakta mi je rekao: "Vidiš, čak se i Šiva predaje Krišni pa se i ti trebaš predati Krišni." Nisam se želio svađati nego sam se samo nasmiješio, no u srcu sam mislio da je on fanatik.

Počeo je večernji program i okupilo se oko 30,000 ljudi. To je bio prvi dan prvog većeg programa kojeg je Srila Prabhupada održao u Indiji. Krišninom milošću dogodilo se da sam toga dana i ja bio tamo. Prabhupada je bio daleko naprijed na pozornici sa dvadesetak bhakta. Oni su pjevali i plesali, a Prabhupada je sjedio na vyasasanu. Tada je jedan bhakta došao sasvim na zadnji kraj šatora gdje sam ja sjedio, uzeo me za ruku i rekao: "Srila Prabhupada želi da sjedneš uz njega." "Zar me on poznaje?" pitao sam. Nije mi odgovorio, već me samo poveo kroz gomilu ljudi i popeli smo se na pozornicu. Prabhupada mi se nasmiješio i pozvao me da sjednem do njega. Zatim je Srila Prabhupada poveo kirtan i održao predavanje. Slušao sam vrlo pažljivo. Nakon predavanja krenuo je prema stepenicama i trebao je proći sasvim uz mjesto na kojem sam sjedio. Posegnuo sam za njegovim stopalima da stavim prašinu na glavu. Naučio sam da je to uobičajeno. No jedan stariji bhakta me je ukorio. Rekao je da nitko ne smije dodirnuti Prabhupadina stopala. Posramio sam se i povukao. Prabhupada je i dalje stajao ispred mene. Nije se ni pomaknuo. Gledao sam ga, a on je ozbiljno gledao ravno meni u oči. Zatim se nasmiješio i rekao: "Ti mi možeš dodirnuti stopala." Stavio sam prašinu na svoju glavu. Bila je to prva instrukcija koju mi je dao. Zatim me pomilovao po glavi kao otac sina. Rekao je da svake večeri i jutra dođem i sjednem tu.

Idućih četrnaest dana Prabhupada je održavao predavanja svakog jutra i večeri. Svakoga dana sam sjedio na istom mjestu i slušao ga kako vodi kirtan i daje predavanja. Ujutro je govorio na hindiju, a uvečer na engleskom. Bhakte su željeli da im se pridružim, ali ja sam razmisljao: "Prabhupada je veliki svetac, no sretao sam velike svece i ranije i moram nastaviti tragati za drugim svecima." Otišao sam natrag na Himalayu, posjećivao mnoge ašrame i vršio strogosti.

Dok sam bio sa Srila Prabhupadom želio sam kupiti knjigu "Krišna – izvor sveg zadovoljstva." Ta knjiga je upravo izašla iz tiška i ja sam krenuo sakupljati novac za nju. Hodao sam ulicama i molio za donaciju, a ljudi su mi davali sitniš. Trebalo mi je sedam ili deset dana po nekoliko sati dnevno dok nisam skupio potrebnu svotu. Kad sam kupio tu knjigu bhakte su rekli Prabhupadi da sam odlazio prositi da kupim njegovu knjigu. Bio je jako sretan što sam imao toliku želju za njegovom knjigom. Pomilovao me po glavi i rekao, puno ti hvala.

Otišao sam, dakle, na Himalaye, no tamo su svi impersonalisti, a ja sam u Prabhupadinim knjigama čitao kako on stalno napada impersonaliste. Odlučio sam da više ne čitam tu knjigu jer me ispočetka čini sretnim, a zatim tužnim. Zato sam knjigu nekome poklonio.

Otišao sam u Nepal, u mjesto poznato kao Pašupatinantha da tamo obožavam Gospodina Šivu. To je vrlo sveto mjesto. Čuo sam da se u mjestu po imenu Amarnatha sprema veliko hodočašće u slavu gospodina Šive. Morao sam vlakom prijeći gotovo cijelu Indiju da bih stigao u Amarnathu. Putovao sam trećom klasom. Danas ta klasa više ne postoji, no tada, 1971. je postojala i bilo je toliko ljudi u vagonima da nitko nije mogao ući i kontrolirati karte. Stoga je bila besplatna. To sam naučio od sadhua. Ako putujete trećom klasom, možete ići bilo kamo besplatno. Ali i to je imalo svoju cijemu – morali ste patiti. Vožnja je trajala oko 40 sati i kad je vlak stao na jednoj stanici, ja sam samo žudio da izađem. Vidio sam mnoge sadhue kao šetaju po peronu i želio sam na trenutak i sam prošetati. Nekako sam se dokopao prozora i iskočio. Kada se vlak počeo kretati, pokušao sam uskočiti natrag, ali me je gomila gurala i potiskivala van. Pokušao sam kroz frugi prozor, ali su me opet izgurali. Tako su me izgurali sa svih prozora i vratiju i vlak je otišao.

Nalazio sam se u Mathuri. Rekli su mi da je danas Janmaštami. Bilo je rano ujutro i neki sadhui su me odveli do mjesta Krišninog rođenja. Tamo se spremala velika proslava Krišninog rođendana. Predstave i kirtani odvijali su se cijeli dan. Sjedio sam s drugim ljudima, a zatim smo pošli na veliki kirtan na Višhram ghat koji se nalazi kraj Yamune. Tamo svi odlaze na ponoćni arati. Neki su opazili da sam saivit i pozvali su me u Šivin hram da prenoćim. Puno sam se molio Gospodinu Šivi prije polaska na put: "Molim te, pokaži mi put do Boga." I on me poslao u Mathuru.

I dalje sam namjeravao nastaviti put u Amarnath, no kad sam se ujutro probudio, spopala me tifoidna groznica i nisam se mogao pomaknuti. Imao sam 40 stupnjeva temperaturu i nisam mogao ustati. Neki su me sadhui odveli u bolnicu za sirotinju. bio sam još jako mlad, u sobi s 40 ljudi od kojih je većina umirala. Nakon nekoliko dana liječnik je rekao da ne mogu putovati barem dva mjeseca jer ću inače umrijeti.

U to vrijeme u Vrindavanu nije postojao hram ISKCON-a. Nije bilo niti jednog ISKCON bhakte u Vrindavanu. Sreo sam jednog Srila Prabhupadinog brata po Bogu, divnog vaisnavu, koji mi je rekao da će se brinuti o meni i odveo me u Gaudiya math. Tamo sam čitao knjige, mantrao, a Kršna dasa Babaji maharaja, jedan od Prabhupadinih najdražih prijatelja, podučavao me mridangu te bismo svake večeri održavali kirtane. Tada su me bhakte u hramu počele nagovarati da prihvatim inicijaciju. Svi gurui koje sam sretao željeli su mi dati inicijaciju, no ja sam znao da inicijacija znači da više nikad ne smiješ napustiti svog gurua, a to mi se nije sviđalo.

Budući da sam se nalazio u Vrindavanu, želio sam dublje shvatiti što je Vrindavan. Odlučio sam svake noći spavati pod drugim drvetom na obali Yamune. Sretao sam razne Brijbasije koji su me vodili na razna mjesta i pričali priče. Nakon nekog vremena počeo sam shvaćati: od svih religija najviša je obožavanje Radhe i Krišne, od svih duhovnih puteva bhakti je najviši, a od svih svetih mjesta – a ja sam ih posjetio jako mnogo po cijeloj Indiji – Vrindavana je najuzvišenija. Odlučio sam ostati u Vrindavanu ostatak svog života. Tako je to išlo šest mjeseci. Posjećivao sam Varšanu, Nandagram, Govardhan i upoznavao se s lokalnim stanovnicima. Ja i još jedan čovjek bili smo u to vrijeme jedini stranci u cijelom Vrajabhumiju. Jednog dana sreo sam u blizini hrama Bankabihari jednog ISKCON-ovog bhaktu kojeg sam upoznao u Bombayu. Bio je iznenađen: "Što radiš u Vrindavanu? Mislio sam da si otišao na Himalayu." Rekao sam mu da su me Radha i Krišna doveli ovamo. "Sutra dolazi Prabhupada," rekao mi je.

Prabhupada je odjeo u kući svog prijatelja, gospodina Sarata. Otišao sam tamo. Prabhupada je bio jako sretan što me vidi, premda iznenađen. Cijele dane provodio sam s njime i bhaktama, ali i dalje nisam spavao u kući, već pod drvećem na obali Yamune. Ujutro bih se okupao u Yamuni s ova dva komada odjeće na sebi, zatim bih skinuo i iscijedio odjeću i ponovo se obukao. Zimi je bilo hladno i odjeća se upoće ne bi osušila, ali ja sam bio zadovoljan jer sam mislio da je to kao da se cijeli dan nalazim u Yamuni. Zatim sam odlazio na mangala-arati u kuću u kojoj je odsjeo Prabhupada. Nakon mangala- aratija Prabhupada je svaki dan održavao predavanja. Pjevao je i svirao karatale, Jaya Radha Madhava Kunjabihari. Slušao sam ga i posmatrao. U šest mjeseci mog življenja u Vrindavani susreo sam mnoge velike babajije, velike svece, najveće od Srila Prabhupadine braće po Bogu koji su živjeli u oblasti Vrindavane, no dubina Prabhupadine devocije bila je nešto što nikada nisam vidio ni kod koje svete osobe ili religije. Nikad ranije nisam kod nekoga vidio toliku suosjećajnost prema drugima. Slušao sam ga kako govori, ali sada sam bio drugačiji nego ranije u Bombayu. U Bombayu sam bio duboko impresioniran. Moje srce je govorilo, ovo je tvoj guru, ali moj um je govorio, ne, to nije moguće, moraš nastaviti tragati. Ovaj put u Vrindavanu, nakon što sam čuo Prabhupadu kako pjeva i govori... Sve što sam naučio cijeloga života od svih drugih učitelja filozofije bilo je sadržano tu u Prabhupadinim učenjima, a k tome i još nešto više – čisto predano služenje. Tamo u Vrindavanu, sjedeći do njegovih lotosovih stopala, prihvatio sam ga u srcu kao svog guru maharaja.

Nakon lekcije i prasadama Prabhupada nas je vodio po svetim mjestima Vraje i pričao nam o svim tim mjestima. Vodio nas je u Varšanu, Govardhan, Nandagram, Gokulu, Bhramanda ghat. Pokazivao nam je hramove Vrindavana. Ponekad bi se s nama kupao u Yamuni. Bilo nas je dvadesetak bhakta. Bilo je to vrlo prisno druženje. Poslijepodneva su bila rezervirana za daršane. Svaki dan bi primao ljude, stare prijatelje, godbrothere i goste po dva ili tri sata. Vladalo je pravilo da bhakte nisu smjeli prisustvovati Prabhupadinim daršanima, već su trebali ići u harinam sankirtan ili raditi neku službu. Ali ja sam još uvijek imao dugu zamršenu kosu pa bih je podigao, zavezao i rekao, ja nisam bhakta, ja sam samo gost. Ljudi su se ljutili što se ja ponašam drugačije i gledali bi Prabhupadu očekujući da mi on kaže, no Prabhupada mi se samo smiješio.

Zatim su bhakte krenuli s Prabhupadom posjećivati razna mjesta po Indiji, ali ja sam rekao da želim ostati u Vrindavanu. Bhakte su me grdili, ali Prabhupada je veselo rekao, "Lijepo je da ostaješ u Vrindavanu."

Kad su bhakte otišli, ostao sam na obali Yamune još šest mjeseci. Potom mi je istekla viza. Stanovnici Vrindavane su mi rekli da im je Prabhupada pričao o New Vrindavanu pa, ako već trebam napustiti Indiju, najbolje da odem tamo.

Tako sam otputovao natrag u Ameriku. Na putu sam neko vrijeme živio u hramu u Amsterdamu. To je bio prvi Hare Krišna hram koji sam ikad vidio, jer ih u Indiji još nije bilo. Zadržao sam se također i u hramu u Londonu. Konačno sam stigao u Ameriku. Moji roditelji su bili vrlo sretni što me vide. Nisu me vidjeli mnoge godine. Platitili su mi kartu za let do Amerike. Ostao sam neko vrijeme s njima, a tada sam čuo da je Srila Prabhupada u New Yorku pa sam otišao tamo. Prabhupada je u New Yorku ostao samo pet dana, a zatim krenuo na veliki festival u New Vrindavanu. Tamo se slavio Janmaštami i njegova Vyasa-puja. Također je bilo u planu održavanje sedmodnevnog predavanja "Bhagavat-dharma razgovori" na vrhu jedne planine. Tražili su bhakte koji su željeli pomoći ogrnaizirati festival i ja sam otišao. Bio je to divan festival. Bhakte iz cijele Amerike sastali su se proslaviti Janmaštami i Vyasa-puju. Prabhupada je održavao lijepa predavanja i kirtane. Svi stariji bhakte su bili tamo, plesali, pjevali i obožavali Prabhupadu. Divno je sjećati se toga. Planirao sam nakon šest mjeseci zatražiti novu vizu i vratiti se u Vrindavan, no Prabhupada je bio zadovoljan što sam u New Vrindavanu i tako sam godinama ostao tamo služeći ga.

Svi su željeli da dobijem inicijaciju, ali ja sam odbio. "Zašto nećes? Nitko to ne odbija," govorili su mi. Rekao sam da najprije moram biti uvjeren da ga nikad neću napustiti. "Barem onda obrij glavu," rekli su, ali ja sam odbio, "Ne, brijanje glave zanči predavanje. Sve dok ne budem spreman predati svoj život neću to učiniti jer bi bilo prijetvorno." Bio sam jedini muškarac na cijeloj farmi koji je imao kosu. Svi su mislili da sam lud.

Nakon pet mjeseci održana je nova ceremonija inicijacije. Bhakte su već pisali Prabhupadi da me inicira i on im je poslao moje novo ime. Ja sam rekao da nisam spreman, što ih je jako naljutilo. Vođa te zajednice, sannyasi, pozvao me u svoju sobu da me uvjeri da prihvatim inicijaciju. Milostivo mi je propovijedao cijelu noć, no idućeg jutra ja sam i dalje tvrdio da nisam spreman. Svi su me u zajednici zamrzili. Održavali su cijela predavanja o mom lošem primjeru, govorili o mom slučaju na ištha-gošthijima. Ja sam samo sjedio i gledao u strop, jer sam se bojao pogledati drugima u oči.