Autor: Satyaraja Dasa

Bhakti-tirtha Swami (1950–2005), jedan od mojih najdražih prijatelja i učitelja, bio je osoba predana samo jednom cilju, hrabrom i srčanom propovijedanju svjesnosti Krišne. Srila Prabhupadova misija jako ga je privlačila i na koncu odvela po cijelom svijetu, a posebno u Istočnu Europu, iza željezne zavjese, gdje je svih nadmašio u distribuiranju knjiga svog duhovnog učitelja, često riskirajući vlastiti život, i u Afriku gdje su ga kraljevi i kraljice priznali za poglavara i prepoznali kao duhovnog vođu. Bio je poštovan i u Prabhupadovoj instituciji. U ISCKONU je bio poštovani sannyasi, monah u redu odricanja i guru s vlastitim učenicima. Bio je prvi afro-američki vaišnavski duhovni učitelj na svijetu i izdao je mnogo knjiga u kojima je objasnio kako primijeniti svjesnost Krišne u suvremenom svijetu. Njegove knjige pisane su jezikom rješavanja sukoba i duboke psihologije, poput New Age knjiga. One njeguju duhovni napredak putem tehnika vodstva usredotočenih na regulativna načela i unutrašnje realizacije. Uz to, imao je izrazitu sposobnost da dotakne ljude na dubokoj razini, da promjeni živote, čemu tisuće braće po Bogu, prijatelja i učenika može posvjedočiti.

Različita imena pod kojima je Bhakti-tirtha Swami u ISCKONU bio poznat mnogo nam govore o tome kakav je bio. Često sam uživao razglabajući o tome s njim. Npr. Srila Prabhupada mu je dao ime Ghanashyama Dasa, što znači „sluga tamnog oblaka“. Ime Ghanashyama upućuje na Krišnu koji je lijep poput tamnog kišnog oblaka, tj. njegova je put takva. Stoga bih običavao Bhakti-tirtha Swamiju u šali reći da je Srila Prabhupada, nadjenuvši mu to ime, potvrdio njegovu ljepotu kao karizmatičnog crnca, Afro-Amerikanca s naglašenom materijalnom i duhovnom posebnošću. Kad bi ovo čuo, naravno, karakteristično bi se nasmijao ili isijavao svoj zarazni smijeh. Izražavao je poniznost dok bi odmahivao rukom na bilo kakvu izjavu da je nalik Krišni ili da posjeduje neku vidljivu ljepotu, svjetovnu ili duhovnu.

Ja sam također ukazao na to da je „Bhakti - tirtha“, ime koje mu je dano na sannyasa ceremoniji, zapravo vrlo prikladno. On je poput prave tirthe, ili „svetog mjesta“, rekao bih, utoliko što je takvo sveto mjesto poput mosta koji vodi u duhovno kraljevstvo. Učitelji koji pomažu ljudima da dostignu to kraljevstvo također su poput tirtha. On je uistinu bio poput mosta jer je koristio bhakti ili predano služenje kako bi odveo ljude ka Krišni. Odatle „bhakti-tirtha“.

Njegov stil prenošenja svjesnosti Krišne naglašavao je važnost „izgradnje mostova“ koji bi neupućenim osobama omogućili lagan pristup filozofiji. Zbog svojeg vrlo razvijenog suosjećanja, intenzivno se trudio dovesti ljude ka Krišninim lotosolikim stopalima. Jedno kratko vrijeme u ISCKONU je bio poznat kao Srila Krišnapada, što ponovno ukazuje na njegovo povlašteno mjesto pored Krišninih lotosolikih stopala i neograničena nastojanja da pomogne drugima da u njima uzmu utočište. Naravno, bio je i „swami“, što ukazuje na nekog tko je sposoban kontrolirati osjetila. Kao što ćemo vidjeti, njegov život kao život Krišninog posvećenika bio je prepun svih navedenih odlika.

John je naklonjen Bogu, Bog je naklonjen Johnu

Bhakti-tirtha Swami rođen je kao John Edwin Favors 25. veljače 1950. Bio je najmlađi od četiri sestre i dvoje braće. Imao je govornu manu za koju je mislio da je se nikad neće moći riješiti. Dodatna mu je prepreka bila ta što je rođen u siromašnoj obitelji u clevelandskom getu. Ipak, roditelji su ga dobro podučili pružajući mu pouzdanje, religiju i osjećaj za davanje. Iako je imao samo nekoliko odjevnih predmeta, njegova bi majka često donirala odjeću susjednim dječacima i djevojčicama, u nadi da će svojoj djeci ukazati na važnost dobrotvornosti. Ona je i dugo volontirala u lokalnim crkvama, učeći svoju djecu požrtvovnosti.

Zapravo, John je bio dijete-evanđelist. Iako je njegova govorna mana otežavala propovijedanje, on je najbolje govorio kad je pričao o religijskim temama. Na neki čudan način, njegovo bi se mucanje smanjilo kad bi čitao riječi iz spisa, a kasnije je gotovo u potpunosti nestalo, osijećajući se vrlo malo u njegovom govoru. Kao mladić redovito se pojavljivao na lokalnim televizijskim postajama propovijedajući kršćansko evanđelje.

„Pošto sam vidio toliko siromaštva,“ rekao je, „odlučio sam učiniti nešto za sebe i druge.“

Briljirao je kao učenik u Clevelandskoj Istočnoj Srednjoj Tehničkoj Školi i većinu slobodnog vremena trošio na socijalni rad.

Dobio je stipendiju za Hawken Akademiju, pripravnu školu u Clevelandu. Dok je boravio tamo, bio je očaran pokretom dr. Marthina Luthera Kinga za civilna prava, da bi na koncu postao lokalni vođa istog. Unatoč svojoj umješanosti u politička previranja, ili pak zbog nje, postao je uzoran student.

1968. godine izuzetne su mu ocjene priskrbile stipendiju za Princeton, gdje je specijalizirao psihologiju i afro-američke studije. Na Princetonu su se njegovi politički interesi povećavali. Pridružio se Studenstskom Nenasilnom Koordinacijskom Odboru, udruženju Crna Pantera i drugim aktivističkim skupinama. 1971. godine izabran je za predsjednika studentskog tijela i 1972. godine za upravitelja Koalicije Trećeg Svijeta.

Melvinu R. McCrayu, jednom od njegovih kolega na Princetonu, ostao je u sijećanju kao izvandredna osoba. McCray je u tjedniku Princeton Alumni Weekly napisao:

Johna Favorsa prvi sam put vidio na uvodnom skupu Udruženja Studenata Crnaca (Association of Black Collegians – ABC) u jesen 1970. Kao predsjednik ABC-a, održao je uzbudljiv govor o ulozi crnaca na Princetonu. Iako je bio visok samo 1,80 m, bio je impozantna prilika u svojoj odjeći s leopardovim uzorkom, štapom, zviždaljkom, afro frizurom i gustom bradom. U to je vrijeme sebe zvao Toshombe Abdul, i govorio je sa žestinom i dinamičnošću Malcolma X.

Dok je bio na Princetonu i nakon njega, John je radio kao koordinacijski asistent za kaznene programe u državi New Jersey, u uredu imenovanog odvjetnika. Bio je i direktor nekoliko klinika za odvikavanje i posebni savjetnik službe za edukacijsko testiranje. Uza sve to, zadržao je zdravi interes za „mistično kršćanstvo“, kako ga je on nazivao, i ozbiljno je slijedio svoj duhovni poziv. No, to ne znači da se na koledžu nije odavao uobičajednim dnevnim aktivnostima. Ipak, bile su to burne 60-te, vrijeme seksa, droge i rock "n" rolla.

Pa ipak, prisjećajući se rekao je, „Tih sam dana davao sve od sebe da zaboravim Boga. Ali unatoč svim svojim naporima, shvatio sam da Ga neizbježno i kontinuirano veličam.“

Proučio je učenja Sri Chinmoya, Swami Satchidanande i manje poznatog učitelja kojeg nikad nije imenovao. Ovaj drugi mentor uputio ga je svecu koji će kasnije postati njegov duhovni učitelj, Njegovoj Božanskoj Milosti A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupadu. Pa ipak se u početku opirao slijeđenju Prabhupade i njegovih učenja.

„Prvi sam put vidio Hare Krišne,“ rekao je, „na Harvard trgu kad se održavala jedna nogometna utakmica. Bilo je vrlo hladno i grupica od nekoliko njih stajala je na uglu i mantrala. Pogledao sam ih i pomislio: "Ovo je pravi prikaz apsurdnosti". Pretpostavio sam da su to bogati studenti bijelci koji su tražili drugačiju drogu ili iskustvo koje bi je nadomjestilo. No, kad sam za dva sata ponovno tuda prošao, oni su još uvijek stali na uglu po hladnoći i mantrali. Tada sam shvatio da su oni po nečemu posebni.“

Na koncu mu je djevojka dala album zvan „Meditacija na Krišnu“, na kojem Srila Prabhupada pjeva. Slušajući gurua za kojeg mu je mentor rekao da će postati njegov vječni duhovni učitelj, počeo se prisjećati nečeg što je davno zaboravio: On je duša zarobljena u materijalnom tijelu, nije ni crnac ni bijelac nego duhovno biće. Počeo je nekontrolirano plakati.

Ubrzo je počeo posjećivati Hare Krišna hram u Brooklynu i nakon kratkog vremena odbacio je preostalo što ga je kočilo da slijedi proces svjesnosti Krišne s potpunom uvjerenošću. Preselio se u hram, gdje su ga vodeći posvećenici, vidjevši njegovu intelektualnu bistrinu i prirodnu sposobnost podučavanja, poslali u Dallas, Texas, kako bi im pomogao u tadašnjoj Gurukuli koja je još bila u razvitku, školi za ISCKON djecu. Kad je stigao tamo sreo je Satsvarupu Dasa Goswamija i tijek se njegovog života promijenio. Privuklo ga je Maharaja Satsvarupino jednostavno i izravno prezentiranje svjesnosti Krišne i prihvatio je starijeg posvećenika za neku vrstu duhovnog učitelja koji daje instrukcije. U to je vrijeme Satsvarupa okupljao mobilnu sankirtana skupinu, grupu posvećenika koji bi zajedno putovali i distribuirali Srila Prabhupadine knjige. John im se želio pridružiti.

Ubrzo je postalo jasno da John Favors nije bio obični posvećenik. Npr., umjesto uobičajenih šesnaest krugova mantrao je barem trideset i dva kruga Hare Krišna mantre na svojoj brojanici. Da bi u tome uspio, ustajao bi ranije od svih posvećenika i išao spavati kasno u noć. Vodio je i dnevnik u koji je svaki dan zapisivao po jedno pismo za Srila Prabhupada. U tim je pismima otkrivao svoje slabosti, molio se da ih nadjača, i izražavao svoju predanu želju da se pročisti. Jeo je vrlo malo, najčešće voće i orašide, ponekad koju mrkvu, bananu i malo masla.

Što je najnevjerojatnije, nadmašio je svih u skupini s kojom je putovao, distribuirajući Prabhupadove knjige s vještinom iskusnog prodavača knjiga. Ubrzo je Hridayananda Maharaja preuzeo vodstvo nad skupinom. Obučio je mlade ljude, posebno Mahabuddhi Dasa i Johna, kako da prodaju knjige sveučilišnim knjižnicama. Skupina je u ISCKON-u postala poznata kao „Knjižničarska skupina“, a samo njeno ime je jasno isticalo njeno djelovanje. John je bio vrlo uspješan u distribuiranju knjiga po sveučilištima.

Kad su se tjedni pretvorili u mjesece, dobio je inicijaciju. Satsvarupa Maharaja preporučio ga je Srila Prabhupadi koji je odgovorio pismom u veljači 1973., dajući mu ime Ghanashyama Dasa. Kao Prabhupadin „tamni oblak“, on je s ljubavlju stvorio posebnu vrstu kiše – poplavu duhovne literature.

Tijekom 1974. i 1975. Srila Prabhupada je napisao brojna pisma Satsvarupa Maharaji i Rameshvara Maharaji, kojeg je Ghanashyama služio. Prabhupada je slavio njegove djelatnosti i divio se njegovom uspijehu prodaje knjiga. Prabhupada mu je također napisao nekoliko osobnih pisama za vrijeme ovog perioda. U jednom je napisao, „Svojim uspjehom u propovijedanju obavljaš prvu kvalitetnu službu za Krišnu. Budi blagoslovljen i nastavi sa svojim naporima i Krišna će te jako brzo uočiti.“

Zajedno s Kalakantha Dasom, Ghanashyama je otišao u Europu, određenije u Englesku, kako bi nastavio s distribuiranjem knjiga Knjižničarske skupine. No, uspijeh je bio neznatan. Kao što je Kalakantha kasnije spomenuo, „U to se vrijeme činilo da se Britanci dosta opiru zbog veze s Indijom. To im je još uvijek bila bolna točka.“

Nakon nekog vremena, dva ISKCON zemljaka su se rastala, a Ghanashyama je otišao u Istočnu Europu. Tamo je distribuirao Prabhupadove knjige u komunističkim zemljama u kojima je, u većini slučajeva, vjera bila zabranjena. Živio je u tajnosti svoj život svjestan Krišne, u isposničkim uvjetima. U Rusiji je živio po javnim vlakovima, idući od jednog do drugog preko noći, mantrajući svoje krugove po javnim zahodima. Unatoč svim preprekama, nastavio je distribuciju s velikim uspjehom, ostajući glavni prodavač Knjižničarske skupine.

Kiša milosrđa

Kad je Prabhupada bio bolestan, pripremajući se napustiti tijelo, tijekom ljeta i jeseni 1977., izvješća o Ghanashyaminim podvizima bila su jedna od onih malo stvari koje su ga ohrabrivale. Brojna pisma od Tamal Krišna Goswamija, tadašnjeg Prabhupadovog tajnika, izvještavala su o Prabhupadovoj neusporedivoj radosti koju bi osjetio kad bi čuo o Ghanashyaminim aktivnostima.  Prirodno, kad je Prabhupada posljednji put putovao na Zapad, u Englesku, Ghanashyama je dobio posebnu milost njegovog prisutstva. Pozvao je mladog distributera knjiga u svoju sobu i, rekavši mu da sjedne do njega, zagrlio ga. Sa suzama u očima, Prabhupada mu je rekao „Tvoj život je savršen“.

No, to „savršenstvo“ nije ga učinilo spokojnim. Nakon što je Prabhupada napustio tijelo, Ghanashyama je nastavio distribuirati knjige poput opsjednutog čovjeka i ostvarivati misiju svog gurua s punim entuzijazmom. Pravovremeno je, u Novom Vrindavanu, Zapadna Virginija, uzeo sannyasu od Kirtanananda Swamija, primajući ime Bhakti – tirtha Swami. To se desilo 1979. Ubrzo nakon toga je pokrenuo Komitet Za Urbani Duhovni Napredak. Cilj ovog projekta bio mu je blizak srcu pošto se, i sam gradsko dijete, mogao povezati s problemima podjarmljenih i znao je kako ih dovesti u svjesnost Krišne. Propovijedanje u gradu, kombinirano s dobrotvornim radom i distribucijom prasadama, obično otvaranjem restorana, postalo je glavno uporište njegovih nastojanja. Njegov restoran u Washingtonu, D.C. bio je iznimno uspješan.

Oko ovog vremena usnuo je san u kojem je Srila Prabhupada zahtjevao od njega da „otvori vrata“. U snu je nastavio težiti drugim službama, ostavljajući Prabhupadov zahtjev sa strane. Konačno, nakon što je Prabhupada izrazio zahtjev drugi i zatim treći put, Bhakti – tirtha je otvorio vrata i mnošvo Afrikanaca je utrčalo kroz njih. Iz ovog je sna zaključio da je Srila Prabhupada htio da ode u Afriku i on je, bez posebne sklonosti prema tom dijelu svijeta i usred uspješnog projekta u Washingtonu, otišao, naglo i s malo planiranja.

Na koncu je njegov afrički pothvat bio vrlo uspješan. Njegovih uspjeha u Africi, i drugdje, ima previše i preširoki su da bi ih se ovdje detaljno opisalo. U Africi je otvorio i nadgledao dvije poljoprivredne zajednice i više od dvadeset hramova u šest zemalja. Uz to, izdržavao je dvije javne škole i činio sve kako bi poboljšao duhovne živote ljudi diljem kontinenta, posebno u Zapadnoj Africi.

Među njegovim najistaknutijim dostignućima u Americi je možda njegovo osnivanje  Instituta za Primjenjenu Duhovnu Tehnologiju 1988. (IFAST – Institute for Applied Spiritual Technology), namijenjenom za prezentiranje svjesnosti Krišne New Age duhovnim tražiteljima diljem svijeta. Jedan od ciljeva instituta bio je organizirati samodostatna poljoprivredna gospodarstva i u tu svrhu je obnovio ISKCON-ov Gita – nagari projekt u Port Royalu, Pennsylvania. S tim projektom, Swami je pronašao pozornu publiku i među profesionalcima – moćni doktori, odvjetnic i drugi su vidjeli istinu u njegovoj poruci.

Nekoliko istaknutih trenutaka u njegovoj čuvenoj karijeri:

Ubrzo nakon uzimanja sannyase, otišao je u Jagannatha Puri i, iako Zapadnjacima nije dozvoljen ulaz u hram, uspio je ući unutra kako bi vidio predivna Jagannatha božanstva.

1981. upoznao je Muhameda Ali-ja i postao jedan od njegovih duhovnih savjetnika.

1982. postao je član ISCKON-ovog vladajućeg tijela i 1985. duhovni učitelj koji daje inicijaciju.

Išao je u Afriku gdje su Pushta Krishna Dasa, Brahmananda Dasa i ostali propovijedali i otvorio je na još neviđen način. Ostao je tamo šesnaest godina, upoznavajući i radeći sa zemljinim najistaknutijim dostojanstvenicima, slavnim osobama, i vođama, ukljućujući i dobitnika Nobelove nagrade za mir – Nelsona Mandelu.

1990.-te je bio počašćen time što mu je kao priznanje za njegov istaknuti rad u Africi dana pozicija vrhovnog poglavara u Warri, Nigerija. Bio je prihvaćen kao autentični religijski vođa diljem afričkog podkontinenta.

Nakon što je postao dobro poznati međunarodni duhovni vođa, s brojnim zbornim lekcijama, TV i radio emisijama, i unutar-religijskim konferencijama nanizanim za naredne godine, razorni utjecaji vremena manifestirali su se na neočekivan način, zauvijek mijenjajući njegove planove.

Umri prije nego umreš

Bhakti – tirtha Swamiju je dijagnoziran melanom četvrtog stupnja na desnom stopalu. Prije deset godina, spomenuta mu je sumnjiva izbočina. Bila je dobroćudna ali bi odstranjenje značilo gubitak cijelog stopala. U kasnijem pokušaju odstranjenja, doktori su uvidjeli da je zloćudna. Dijagnosticiranje dijabetesa ograničilo je medicinske opcije. U početku je pokušao s prirodnim ljekovima koji su nešto i  obećavali, ali su na koncu jako malo pomogli.

U ožujku 2004. specijalist mu je rekao da je potrebno da ide na kemoterapiju, odmah amputira stopalo i odstrani zahvaćene limfne čvorove. Pristao je, ali kad mu je saopćen najmanji uspjeh, pripremio se napustiti ovaj svijet. Bhakti – tirtha Swami je vidio u tome priliku: „Krišna mi dopušta da razvijem više čistoće, više mogućnosti da nastupi promjena; on mi dopušta da pomognem drugima kao i sebi da se dublje usredotočimo; moramo biti spremni za posvećenike učiniti ono što inače ne bismo.“

Zapravo, bolest za njega nije bila iznenađenje. Dugo se molio da preuzme na sebe karmičke posljedice drugih, da pati kako bi drugi mogli biti oslobođeni patnje. Molio se:

Dragi Gospodaru,

Što god trebamo da bi bili bolji sluge Srila Prabhupadove misije, neka se dogodi ili dođe k nama. Što god nam treba biti oduzeto kako bi postali čisti u Srila Prabhupadovoj službi, neka bude oduzeto.

Pisao je da je bio spreman umrijeti zbog nedjela drugih, i da će smrću nekako spojiti svoje prijatelje i braću po Bogu. To se zapravo i dogodilo. Prema Bhakti Caru Swamiju, još jednom ISCKON-ovom vođi i prijatelju koji je bio s njim u kontaktu kad je bio na samrti, „Maharaja [Bhakti – tirtha Swami] je naglasio da su patnje mnogih posvećenika postale za njega previše, nije ih više mogao podnositi. Snažno se molio Srila Prabhupadi da postane pročišćen, da postane bolji učenik i pomogne onima koji se bore, pod svaku cijenu.“

Radhanatha Swami, ISCKON-ov vođa i jedan od Bhakti – tirtha Swamijevih najdražih prijatelja, stalno je bio uz njega nekoliko mjeseci prije njegove smrti, kao glavni njegovatelj. Drugi su također bili uz Bhakti – tirtha Swamija, uključujući učenike koji su bili liječnici. Pristizali su prijatelji i svi oni s dobrim željama, pružali su potporu, nudeili molitve i tražili blagoslove. Posvećenici iz cijelog svijeta riješili su dugoročne razmirice u njegovom imenu.

Kako su se približavali posljednji tjedni, njegova je svijest bila sve više i više zaokupljena Krišnom, započeo je samotnu meditaciju i dopuštao samo onima koji su razgovarali o Krišni da budu s njim. Do napuštanja tijela, um mu je bio u potpunosti zaokupljen Krišnom. Slušao je samo o Krišninim zabavama u Vrindavanu i gledao samo prelijepu sliku Krišne i Prabhupada, koje su se nalazile pred njegovim krevetom. Dok je napuštao tijelo, držao je shalagrama božanstvo, a jedno mu je bilo stavljeno i na glavu. Bio je poprskan svetom Radha – kunda vodom i list tulasija stavljen mu je na jezik. Uistinu, napustio je ovaj svijet onako kako je i živio: kao uzorni posvećenik.

Kad se njegov bogati, produktivni život približavao kraju, pjevali smo jedan drugome na Sanskritu aham tvam prinami: „Volim te“. Ovime smo jedan drugome pokazali da poštujemo i cijenimo rad jedan drugog. Puno je puta pokazao koliko cijeni moje knjige, znajući koliko to meni znači. No, bilo je tu više od toga. On i ja smo se osijećali srodnim dušama zbog još nečeg. Oboje smo kao službu prihvatili ukazivanje posvećenicima dijljem svijeta na to da postoji mnogo pristupa svjesnosti Krišne, da postoji više od jednog načina na koji možemo služiti Gospodara. Nadalje, njegova gore navedena izjava pokazuje kakva je osoba bio. Uvijek je bio spreman izraziti ljubav prema posvećenicima. I ja tebe volim, Bhakti – tirtha Swami, i uvijek ćeš biti u mom srcu.