Doživljaj Japa i kirtan reatrita na Ižu 2012.

Kao što vidite po slikama uglavnom smo mantarli, sjedili na bajanima, plesali u kirtanu… :)

A sada zaozbiljno. Neću pisati neki izvještaj, već ću opći dojam vam prikazati kroz neki dnevnik i bez naznaka kada se i koji dan što desilo. Ovo će biti moj osobni doživljaj i nadam se da ćete uživati.

Sacinanadana Maharaja nam je upravo dao prvu tehničku zadaću. Koncentracija na prvo Hare u mantri. Svaki put kada dođemo na početak mantre, punu koncentraciju dajemo na prvo Hare i čak ako um odluta (a znamo da hoće) uvijek ga vraćamo na prvo Hare. Na znak karatala u jedan glas počinjemo mantrati, a Maharaja nas kroz mikrofon kao neki trener uvijek vodi i podsjeća na bit. Ne znam jeste li vidjeli nekad na Jarunu kako trener na biciklu trenira veslače u jezeru na čamcima. Dok oni veslaju po jezeru on ih prati na biciklu po obali i viče: -Desna, jači zamah, diši, desna… Slično tome, dok smo mantrali u jedan glas Maharaja bi nas uvijek na mikrofon podsjećao: -Koncentrirajte se na prvo Hare… i dok bi odjekivala mantra jako glasno Hare Rama, Hare Rama… - Prvo Hare! Uronite u mantru- Krišna Krišna, Hare… - Prvo Hare, uronite u mantru… Rama, Rama… - Naka teče, neka teče… Prvo Hare… Hare, Hare… Prvo Hare, uronite, neka teče…!

Moram priznati da je to bilo predivno, zajednički duh od 250 bhakta u isti glas mantra (ne svatko za sebe, već svi zajedno), „trener“ koji nas vodi kroz mantru, predivno ozračje…

Nakon stiha trinad api sunicena… Maharaja objašnjava kako se može istolerirati jaka želja za kritikom bhakte: - Vidjevši osobu koja nam ide na živce, može se samo postaviti jedno pitanje – je li on/a isto tragatelj/ica za Istinom kao i ja. Mi smo na istom putu. Možda imamo samo drugačiju prirodu, naše različitosti…

Koristimo emocionalni semafor! Čim se pojavi situacija koja nas izbaci iz takta prvo: Crveno - stop (ne reagirajmo odmah), Žuto - misli o tome (daj sve argumente) i onda zeleno - kreni (djeluj).

Dan D. Od 10h u jutro do 10h na večer zavjet maune – potpuna šutnja. Sva komunikacija s materijalnim svijetom se isključuje, jedna komunikacija može biti sa Krišnom (Mandakini, djevojčica s 10 godina me pita smije li slati sms?). Sve je organizirano, raspored pjevača koji će voditi 12 sati bhajan, serveri za prasadam koji će u tišini servirati hranu onima koji na kratko iziđu s bhajana… Gledam kako nakon mnogo sati pjevanja jedna mataji se okreće Manu manjari mataji i pantomimom joj pokazuje rukom ka ustima, dajući joj do znanja da bi trebala nešto pojesti. Manu manjari mataji pantomimom pokazuje prema oltaru, dajući joj do znanja da danas kuša hranu svetog imena i nastavlja sjediti na bhajanu.

Nakon mnogo sati pjevanja i smjenjivanja pjevača poput Madheve, Janavi mataji, Sacinandane Swamija… gledam lice jedne mataji zatvorenih očiju u transu – jedna joj suza tjera drugu...

Pored svih poznatih pjevača iz svijeta Hrvatska je isto dala svoje „slavuje“. Subadra mataji je razmekšala i najtvrdokornija srca, a Gokulendra je naveo svoju mamu da pleše dugo, dugo…

U zadnjoj godini Šrila Prabhupadinog boravka na ovom svijetu dao je jednu od svojih posljednjih instrukcija – slušamo audio snimku snimljenu u Mayapuru u čijoj se pozadini čuju razni šumovi (ptice, indijski razgovori…). Prabhupada govori o tome kako je Gospodin Narasimhadev svojom rukom dodirnuo Prahladinu glavu… Nema razlike… Kada mantramo dodirujemo Krišnu svojim jezikom…

Tijekom radionica i bhajana zovem razne bhakte na mobitel i pokušavam im prenijeti nabijeno ozračje pozitivnim, odnosno transcedentalnim vibracijama. Alas, alas! Onima koji se nisu uspjeli javiti i čuti te zvukove :)

Pitanja i odgovori. U kutiji su papirići koji se otvaraju i Candramauli Swami i Sacinandana Swami odgovaraju. Svaki treći papirić ima isto pitanje:  - Zašto Balarama ima samo jednu naušnicu? (Svaku noć bi imali katha u kojem bi Maharaja prepričavao priče i jedna je bila vraćanje Balarama u Vrindavan u kojoj je spomenuto da je Balarama imao samo jednu naušnicu. Nitko nije vjerovao da će to izazvati toliko zanimanje kod bhakta).

12 sati kirtan. Ako se uzme da je ruža najljepše cvijeće, konj najljepša životinja… onda moramo uzeti da je Candramauli najljepši plesač (ok, oni koji su vidjeli Bhakti Marga Swamija možda će protestirati, ali zašto prvo mjesto ne može biti podijeljeno :) )

Meditacija. Čuje se u pozadini zvuk tampure koji umiruje. Maharaja nas vodi kroz duboka disanja zatvorenih očiju na obalu mora. Sjedimo, no more nas ne dira. S udahom val dođe i dirne nam stopala. S izdahom more se povuče i naša stopala postaju prozirna. Sa slijedećim udahom i valom i njegovim povlačenjem voda se diže sve više i više, tako da dio po dio našeg tijela ostaje prozirno. Kada napokon val dođe do naše glave i cijelo tijelo nam ostane prozirno (na neki način napuštamo ovo tijelo) počinjemo mantrati, bez tijela…

U jednoj drugoj meditaciji odlazimo na tri mjesta gdje možemo lijepo mantrati (po Bhaktivinoda takuru). Maharaja nas vodi u meditaciji u društvo naprednih vaišnava (Prabhupada, gurua…), u drugoj meditaciji vodi nas u Vrindavan, gdje prolazimo svaki detalj – velika vrata, Prabhpada samadi, hramska prostorija, blizina oltara i na koncu sučeljavanje s Radha-Syamasudar. U trećoj meditaciji smo trebali otići do mjesta gdje ćemo biti neuznemireni (valjda se mislilo na neko mirno mjesto), no ja nisam mogao napustiti meditaciju Vrindavana. Ostao sam u Krsna-Balarama hramu, samo sam u umu iz njega ispraznio Indijce.

Pitanje – kako se osloboditi anarthi. Sacinandana Swami – Družimo se s bhaktama! Daje primjer bhakte koji je smiren i u čijem društvu ćemo uspjeti osloboditi se anarthe – Lokanath Swami J Daje primjer gljiva koje mogu samo rasti na tamnom i tamoguna mjestu. Uspoređuje ih s anarthama. Kada se družimo s bhaktama naše anarthe izlaze na svijetlo i umiru…

Bhakte iz Irana (15 njih). Povremeno razgovaram s njima i pitam ih kako im je tamo. I tako, što da se kaže. Možda samo jedna riječ. Ako saznaju vlasti da se bave s bhakti yogom odmah ih po kratkom postupku osuđuju na smrtnu kaznu. Možete li samo zamisliti kako su oni participirali ovaj festival, kako su pjevali, kako su plesali? Ah, da je nama sablja non-stop nad glavom možda bi i mi bolje cijenili sve ovo što imamo, prasadam, društvo bhakta, glasne kirtane… U jednom trenutku dok je najavljivala dnevni program, Bhanunandini je iskoristila priliku da nas zamoli da se molimo za njih i onda joj je glas zadrhtao, da bi na koncu pukao i onda je briznula u plač. Nasto je muk. Nikome nije bilo lako. Sacinandana Swami joj je pokušao reći nešto na njemačkom. Pogledao sam bhakte iz Irana, neki od njih su isto plakali.

Ys drnd