Ne znam da li ću na drugi način moći doprinijeti ovom hvale vrijednom sankirtan festivalu, ali prisjetio sam se jedne stare istinite priče koja bi možda i mogla nekome biti inspirativna...

Anupa Krsna das (Advitiya das nekada)

Još 1984., pokupio sam od kuće svoje osnovne stvari i odselio u Hare Krsna hram, ali pritom sam jako povrijedio roditelje.

Nije mi ni dan danas jasno zašto sam prema njima bio toliko silno bezosjećajan, bezobrazan, sebićan, nezahvalan itd.

To nije moja priroda. Ali Hare Krsna svijet je bio za mene nevjerojatno otkriće. Bio sam voljan smjesta ostaviti sve i odseliti u hram, ali plašila me je neizvjesnost jer bio je to jedan skroz novi, drugačiji, svijet, a roditelji, kao roditelji, umjesto da me razumiju, saslušaju i kažu koju mudru, postali su mi još i sidro.

Hare Krišna je za njih bila samo bizarna sekta koje su se grozili iako o tome nisu znali apsolutno ništa. To je moju borbu sa vlastitim sumnjama učinilo još i težom, ali srce je htjelo u hram i zato sam vezu s njima sasjekao na vrlo grub način: "Vi ste demoni, žderete meso, nije vas stid, nemate osjećaja prema nedužnim životinjama, nemam ja što više tražiti ovdje!" S plitkog gledišta bio sam, u stvari, u pravu, nije uredu jesti meso, to u svetim indijskim spisima jasno piše, ali sa gledišta ljudskosti, ljubavi i privrženosti, koju su oni od mene svakako bili zaslužili, bio sam strašno u krivu, nezreli, sebični idiot, bez empatije, ljubavi, zahvalnosti i soli u glavi. Ali ubrzo sam zbog toga i sam dobio po tintari.

Zbunjen i nezadovoljan iznutra, vukao sam se po hramu kao prebita mačka, sakrio bih se negdje i spavao koliko god sam mogao sve dok moj otac, vođen Paramatmom (Bogom iznutra), nije u pravo vrijeme pokucao na vrata i odveo me kući.

Kroz naredne tri godine nisam htio ni čuti za Hare Krsna, izgubio sam vjeru, posve ignorirao brojanicu (japu) i knjige, ali sam se, negdje iznutra, mutno nadao da će mi jednoga dana opet doći u ruke. Taj dan, međutim, nikako nije dolazio, iz godine u godinu.

Fakultet, planinari, hobi, gitara, nogać, karate, filmovi, mjuza,... nema se kad misliti i na to. Uostalom osjećao sam se sasvim dobro i bez toga.

Sve te moje vezanosti i uobičajene obveze studenta prava učinile su da sam stvorio nevidljivu, ali solidnu i debelu, kupolu oko sebe sazdanu od emotivno-racionalnih fix ideja u okviru kojih sam mogao funkcionirati "normalno" i biti svoj, te nisam dozvoljavao da bilo što rasturi taj moj mir.

Međutim, Hare Krsna knjige na mojoj polici bile su nešto poput bug-a koji je polako grickao moju savjest i podsjećao me na to da je taj, meni tada, "jedini moguć normalan okvir života" ništa drugo nego krhka kula od karata koja preko noći može pasti u vodu, iz ovog ili onog razloga.

A onda, 3 godine nakon bijega iz Hare Krsna svijeta, tog predivnog, ali i vrlo zbunjujućeg svijeta kojeg sam se bio uplašio, na Trgu Bana Jelačića naletio sam na bhaktu (Jagaddatu Prabhua) s knjigama. Nudio mi je "Nauku o samospoznaji".

Žurio sam se na sastanak planinara, te sam mu rekao: „Znam ja to sve, imam te knjige doma, a i brojanicu. Poštujem tvoj put, ali nije to za mene." Bio sam uvjeren da sam pri tom iskren do kraja, te sam, kao i obično, vrlo tvrdoglavo stajao iza svojih riječi. Ali bhakta je bio još tvrdoglaviji, a presudno je bilo: "Ma uzmi, čak i ako nemaš novca, sad smo u Pregradi, pa posjeti nas koji put i onda plati knjigu.“ Tog trena sjetio sam se nekih bhakta koje sam bio upoznao u hramu, vrlo simpatićni i meni bliski dečki.

Pomislio sam: „Hm...da li su još tamo? Sumnjam, mora da su i oni shvatili da su u sekti i da žive u oblacima. Ali..ma dobro..da uzmem ipak tu knjigu, možda se fakat i zaletimdo tamo, iz znatiželje tek, i vidim tu škvadru.“

Strpao sam knjigu u torbu i požurio na sastanak...a onda...totalna tombula u meni. Izvana, ništa se promijenilo nije, hodao sam s torbom od Ilice do Bogovićeve, ali u meni je došlo do totalnog preobražaja u djeliću sekunde.

Sreća me je bila preplavila, u 3 minute sam bar 5 puta vadio knjigu iz torbe, i guštao što ju imam kao što sam u djetinjstvu guštao u novom broju voljenog stripa, kad bi mi ga otac kupio.

Koja je poanta?
Samo 5 minuta ranije bio sam druga osoba. Nisam htio tu knjigu, zaista nisam, iskreno sam se branio svim sredstvima da ju ne uzmem, ali istog trena kad sam ju stavio u torbu počeo sam razmišljati na drugi način:

"Oh, ovo nije bilo slučajno, Prabhupad i Krsna mi daju novu šansu za duhovni život, za život koji, zapravo, želim. Ubrzo je "Nauka osamospoznaji" postala moja najdraža knjiga i odskočna daska za preseljenje u Pregradu. Ovaj put sam bio zreliji, jako sam pazio da ne povrijedim roditelje više nego što je bilo nužno da bih mogao učiniti to. Doživio sam instantnu metamorfozu.

To iskustvo pomoglo mi je kasnije u prodaji Šrila Prabhupadinih knjiga. Neki znaju zvocati: „Zašto gnjavite jadne ljude, tjerate ih da uzmu ono što ne žele, silujete ih. Ako ih to bude zanimalo, sami će potražiti to u knjižari!“

Nije tako! Sam od sebe, nikada ne bih potražio «Nauku o samospoznaji», ne bih ni znao da postoji. Osim toga, već sam imao neke od tih knjiga u svojoj sobi i nisam ih čitao, ali susret s bhaktom sankirtana (prodavačem Hare Krsna knjiga) pokrenuo me je i ohrabrio do te mjere da je moj istinski duhovni život, u stvari, započeo od tog susreta s njim.

Najdivniji period mog života vezan je uz službu prodaje Šrila Prabhupadinih knjiga. Predivan izazov, predivno iskustvo i najotkačenija zabava.

Pobijediti razno-razne neosnovane, lude, lukave i čvrsto ukorijenjene, materijalne, koncepcije u ljudima (nekima samo za tren, a nekima i trajno) i prodati im knjigu, pa i komplet, te ih inspirirati da ih čitaju. Većina se ljudi isprva brani ovim i onim izgovorima, baš kao i ja nekad, ali jedna dobro tempirana, kvalitetna, rečenica nerijetko je dovoljna da "nokautira" čovjeka, da sve te njegove izgovore izbije iz glave i da nastupi preobražaj njegovog života.

Yippee-ki-yay , rekao bi McClane (Bruce Willis)!, a mi velimo...

Sankirtan yajna ki Jaaay!