Hari Hari
Pamho, agtsp

   Dragi bhakte, evo da vam se konačno javim nakon dugo vremena. Obećao sam da ću pisati češće, ali milošću Krsne, jako smo zauzeti, tako da ne stignemo češće pisati... uglavnom ovdje u Indiji, posebno u Radha Gopinatha mandiru, sve se više osjećamo kao doma. Moja žena i ja smo oduvijek voljeli Indiju, ali sada dok smo tu duže vremena sve više uviđamo koliko je zapravo volimo... stvarno je to specijalna zemlja i specijalni ljudi koji se ovdje rode... srećom i tijelo nam se naviknulo na ovdašnju klimu i hranu tako da nemamo problema sa zdravljem... toliko se vec osjećamo kao doma da nas je već nekoliko ljudi na ulici ili busu pitalo da li smo mi indijci ili stranci?! Čak i na lokalnom marathi jeziku "what" se kaže "kaj" a "what is going on?" se kaže "kaj pa je?" što je veoma slično našem prigorskom jeziku - koja nevjerojatna podudarnost?! Ovo bi mogla biti dobra reklama za zagorce koji se jako diče svojim krajem - mogli bi reći da čak i indijci pričaju kaj...

   Najviše od svega nam je drago što smo jako često u društvo njegove svetosti Radhanatha swamija koji je jedna stvarno nevjerojatna čista i uzvišena osoba, tako da se smatramo užasno sretni što smo milošću njegove svetosti Bhakti Tirthe Swamija i Krsne u ovom templu... kao što napisah u prvom izvjestaju Radhanatha maharaj nas je poslao u neke njihove centre izvan Mumbai, da ih posjetimo i usput da pokušamo u skladu sa našim mogućnostima propovijedati. Tako da smo početkom dvanaestog mjeseca otišli u Nashik i Aurangabad. Nashik je dhama jer je to prije bila šuma u kojoj su boravili Sita i Rama u prvoj godini izgnanstva, a sada je grad od 2 000 000 stanovnika te jedno od četiri mjesta Kumbha mele (uz Allahabad, Prayag i Haridwar). Aurangabad je bilo prije sjedište neslavno poznatog muslimanskog kralja Aurangzeba koji je srušio pola Vrindavana uključujući naravno i Radha-Govinda templ... taj kralj je inace sin od drugog kralja koji je poznat po tome jer je izgradio Taj mahal... i onda ga je njegov okrutni sin ubio i u Aurangabadu izgradio kopiju Taj mahala. Tamo su i dva glavna Sivina templa - kojih inace ima 12 u indiji (12 glavnih)... stvarno je specijalan taj Nashik, posjetili smo i mjesto gdje je Ravana ubio Jatayua (prekrasno bozanstvo Jatayua), onda jedini templ u svijetu gdje Hanuman lezi (nakon bitke na Lanki tu se je došao odmoriti), mantrali smo gayatri na mjestu gdje je sjedište Kumbha Mele, to mjesto su posjetili i Srila Prabhupada i Gospodin Caitanya i na kraju smo bili kraj izvora presvete rijeke Godavari (inace na zemlji su dvije Gange - jedna teče Bengalom, a druga Maharastrom, nema razlike među njima, oba dvije je gospodin Siva poslao na zemlju sa svoje glave, ali sa dvije različite lile...)!!! A o bhaktama tamo stvarno neznam kaj da rečem. Svi su učenici Radhanatha Swamia i jedino za kaj žive je da služe vaisnave. Svakakve stvari sam doživio u indiji, ali kako tamo služe bhakte to je stvarno nevjerojatno... čim smo došli tamo dali su nam apartman, osobnog slugu i vozača tako da kaj god trebamo imamo pri ruci... Caitanya! Bilo mi je tako neugodno!!! Naravno, oni vam sve daju i ponašaju se prema vama kao prema Prabhupadovim učenicima ili sadhuima, ali onda se i očekuje od vas da se ponašate u skladu sa time - dakle kao sadhu... u par dana morate dati 5-6 lekcija, obilaziti lokalne bhakte, uvijek biti toleranatan i nasmiješen, na neki način inspirirati njih i ljude izvana za duhovni život, tako da nije uvijek lako, ali milošću Gopinatha i ova jadna bijedna budala je uspjela nekako to preživjeti... bilo je stvarno tamo prekrasno, posebno jedne večeri kada se skupilo preko 150 bhakta (program samo za bhakte) na vrhu jedne zgrade pod reflektorima pa smo pričali o važnosti gurua, a posebno njih sve je zanimalo o njegovoj svetosti Bhakti Tirtha Swamiju, tako da sam više od dva sata pričao samo o Gurudevi... nakon što sam se vratio u templ, za par dana je bila vyasa puja od maharaja. Bhakte su imali problem za iznajmiti dvoranu za toliku puno ljudi, pa su na kraju iznajmili stadion... bilo je prekrasno na vyasa puji, ali ne sjećam se kada me je u životu nešto tako iznenada pogodilo i šokiralo... program je taman počeo, skupilo se oko četiri tisuće ljudi i ja sam se fino smjestio u prve redove i voditelj programa pozdravi sve, predstavi sve Prabhupadove učenike i onda iznenada kaze "poziva se Mohan iz hrvatske da dodje na stage!". Noge su mi se odsjekle i glas mi je zastao u grlu - nisam se mogao dignuti od šoka - šta je sada? Onako zbunjen sam doteturao do pozornice, 4000 bhakta me je gledalo i onda mi je voditelj rekao da me treba Candra Mauli maharaja. A maharaja mi je rekao da su Vrajalila mataji i Ekavira prabhu - moji godbrotheri iz usa poslali ponudu maharaju pa bi bilo dobro da je ja pročitam... još više mi se osušilo grlo - o ne, pred četiri tisuće ljudi čitati njihov zahtjevan engleski... sjeo sam se i počeo ponavljati text, a u isto vrijeme sam se molio Gopinathu da me spasi – i onda čudo... maharaj i voditelj se nisu dobro skužili, pa je voditelj koji je isto imao kopiju pisma počeo čitati umjesto mene... koje olakšanje, nevjerojatno... Gopinath je stvarno jako milostiv...

   I onda je dosla slavna "South india yatra 2005" - kasnije se ispostavilo povijesna... krenuli smo 20og, jer nam je trebalo 24 sata do Tirupatiya i do slavnog Balajiya!!! 22.12, je tamo počela yatra i maharaj je za uvod dao lekciju od četiri sata - ja sam mislio to je za početak pa je malo duže, ali kasnije sam vidio da su sve lekcije bile takve ili duže. Maharaj je takav nevjerojatan bhakta, ako treba cijeli dan može pričati ili pjevati o Gospodinu... kasnije sam također shvatio da će ovo biti dosta naporna i intenzivna yatra, jer gdje god smo išli nas 2000, uvijek smo čekali satima na darsan (računajte ako je svako na darsanu par sekundi koliko treba za 2000 ljudi) jer to su templovi od Sri vaisnava -vaikuntha- gdje su ogromni templovi, ali soba od božanstva je jako mala, tako da se na darsan može samo jeden po jedan u ogromnim redovima... te također redovi za prasadam... maharaj nas je stvarno iskušavao do naših krajnih granica... i tako u 4 ujutro krenusmo mi uz brdo pješice do prekrasnog božanstva Balajiya koje ispunjava sve želje... do tog templa ima i cesta za autobus, ali ako odlučite ići pješice uz brdo koje ima više od 3500 stepenica i još koji km običnog puta, očekuju vas posebni, posebni blagoslovi... meni je ovo bilo drugi puta da se penjem gore (bio sam i prije dvije godine - kada smo bili na yatri sa Njegovom svetosti Jayapataka maharaja), ali ovaj puta je sa mnom bila i moja žena, koja se je bojala da neće izdržati, jer je stvarno jako, jako naporno... stalno uz brijeg i stalno stepenice... zaboravio sam i spomenuti da su nam se na yatri priključilo i 5 transcendentalnih mataji iz hrvatske (porijeklom), a to su mataji Krsna Pranadika, mataji Nairvani, mataji Vrindavan Biharini, mataji Ljila i mataji Marijana, uz čiju pomoć je sve bilo lakše izdržati... uspjeli smo nekako stići u 8h do templa, a onda nakon kupanja u jednoj kundi i darsana sa Gaspodinom Varahadevom (to je isto dio procedure ako želite specijalne blagoslove), došli smo u red oko pola devet jer je darsan trebao početi u devet... i onda je počeo maraton iskušavanja naše tolerancije... prošlo je i deset, pa jedanaest i podne je prošlo, a mi i dalje stojimo u redu i čekamo da krenemo na darsan. Ja sam bio već na rubu snaga, išli smo spavati oko ponoći, probudili smo se oko pola tri i onda krenuli pješačiti i sada samo čekanje i čekanje... i onda je tek počeo show, kada su oko jedan nas pustili u templ... uz veliko naguravanje na ulazu, nekao sam ušao unutra i shvatio da nas u svim tim hodnicima templa, čeka još nekoliko tisuća drugih hodočansika od kojih neki čekaju i po dva dana na darsan i spavaju u redu... kako su ti indijci tolerantan narod, a mi zapadnjaci totalna suprotnost... sati su prolazili a mi smo se u velikim kolonama približavali balajiyu, čiji je inače templ veliki kompleks sa tisućama prolaza, kanala i hodnika, negdje oko 16h netko nam je rekao još oko dva sat i na darsanu smo, to je bilo too much za mene- mislio sam neću izdržati... onda je morao taj prekrasni balaji stupiti na scenu i njegovom milošću, iznenada su nas čuvari pustili naprijed tako da preskočimo skupinu od nekoliko stotina ljudi te još jednom također kad smo bili skroz blizu... a onda darsan sa Balajiyem - koja je to bila ekstaza, mada je trajalo samo nekoliko sekundi (a čekali smo više od 12h) teško vam mogu opisati riječima kakvo je to bilo nezaboravno iskustvo, biti oči u oči sa jednim od najspecijalnijih božanstva u univerzumu... dok se vidimo u hrvatskoj onda cu vam osobno pričati sto se desilo, jer bi bilo možda previse ezoterično da to pišem javno... i svaka sekunda čekanja se više nego isplatila...

   Druga stanica yatre je bila Kancipuram, koji ne samo da je poznat u cijeloj Indiji po najboljim svilenim sarijima nego ima i veliki templ Sri Vardaraja – božanstava iz satya yuge koji također daje specijalne blagoslove; inače za Sri vaisnave tri templa su najvažnija - Balaji, Vardaraj i Ranganatah... pošto nemam puno vremena da vam pišem o svim tim specijalnim bhaktama koji su bili tamo u ta tri templa, reči ću samo njihova imena... oni su svi bili sljedbenici Ramanuja Acarye (o kojemu smo i najvise čuli, i kome je bila posvećena yatra) a zvali su se Mahapurna prabhu, Kuresh prabhu i njegova žena, Govinda prabhu i još puno puno nevjerojatnih bhakta o kojima smo slušali nevjerojatne priče iz nevjerojatnog izvora - Radhanatha maharaja... tamo je i rodno mjesto tog divnog vaisnavskog acarye - Ramanuja acarya... i onda je došao vrhunac yatre- SRIRANGAM... tamo je bilo stvarno nevjerojatno...

   Inače SRIRANGAM je sjedište Sri vaisnava danas... i dok su čuli da dolazimo priredili su nam takav nevjerojatan doček; posebno jedan bhakta, glavni pujari u templu. On se zove Murli Batta prabhu i rođak je od Gopal Batte goswamia, još uvijek žive u kući koja je od Gopal Batte goswamia i u kojoj je boravio Gospodin Caitanya 4 mjeseca. Bili smo i u toj kući i u templu preko puta gdje je Gospodin Caitanya osobno napravio božanstva Jaganatha, Baladeva i Subhadre... ti bhakte su naparavili ceremoniju dočeka za maharaja kakav su zadnji puta radili za Ramanujacaryu prije 900 godina i još jednom samo kasnije za jednog velikog acaryu... zatim je došao i jedan swami koji je trenutačno glavna osoba Sri vaisnava i onda je glorificirao maharaja i ISKCON i rekao je da zna da je ISKCON jak moćan pokret i da ima snagu promijeniti demonsko naličje svijeta, a da je maharaj posebno opunomćen od GOspdina caitanye... rekao je da će se možda u budućnosti i on pridružiti Iskconu... a taj pujari je posebna priča. Zadnji dan dok smo odlazili, plakao se je, onda je vodio kirtan i na kraju je rekao da se on već smatra članom iskcona i da se nada da će se uskoro cijeli svijet pridružiti ISKCONU... bili su to takvi povijesni trenuci u vaisavskoj povijesti i Gospodin Caitanya i Srila Prabhupada su sigurno jako zadovoljni sa maharajem...

   Nakon toga smo otišli na rub Indije na otok zvan Rameshvaram - koji je jedno od četiri mjesta hodočašća svih hindusa... tamo smo se okupali na mjestu gdje je gospodin Rama počeo graditi most (tko se tamo okupa više se ne rađa u ovom svijetu) i još smo posjetili puno mjesta povezanih sa Rama lilom, ali o tome ću drugi puta. I za kraj smo došli u prekrasan gradić Madhurai, koji mi se najviše sviđao od svih južnoindijskih gradova. On je specijalan po tome jer su se tamo oženili Parvati i Siva, a ima isto puno lila povezanih sa Sri vaisnavama... a poznati su i njihovi cotton sariji... tamo je završila ova prekrasna yatra, a onda smo ja i moja žena produžili za Bangalore... tamo smo vidjeli velicanstveni ritvik templ izvana, ali iznutra je tako čudan, da o tome neću ni pisati... imamo u Bangaloreu i prekrasan Jaganath templ od našeg ISKCONa...

   Evo dragi bhakte to je za sad to, nadam se da ste zadovoljni i oprostite ovoj budali što vam se češće ne javlja, ali na sve vas često mislimo... da budem iskren stvarno nam se ne da vraćati iz ovog templa u hrvatsku, ali da bi ispunili instrukciju naseg guru maharaja i da bi dobili drustvo svih vas posebnih vaisnava iz hrvatske i bosne i slovenije i srbije i makedonije, vratiti ćemo se tamo negdje početkom svibnja... jedina stvar koju sam se molio bila je da uspijemo otvoriti lijepi preaching centar u hrvatskoj kakav je želio Bhakti Tirtha swami i da uspijemo slijediti njegovu instrukciju koju nam je dao - da proširimo pokret i preaching u hrvtaskoj. Zadnja stvar koja nam je rekao na zadnjem darsanu je bila "if you want to make me happy, preach in croatia!!!" (ako me želite usrećiti, propovijedajte u hrvatskoj). Tako da i vas dragi bhakte molimo za vaše blagoslove (od raznih gurua smo vec dobili, a razna božanstva smo tražili) da napravimo lijepi centar koji će biti na zadovoljstvo svih vas, Bhakti Tirthe maharaja, Srila Prabhupada i Radhanataha maharaja koji nas tako strpljivo uči...

PARAM VIJAYATE SRI KRSNA SANKIRTANAM
VAŠI ASPIRIRAJUĆI SLUGE MOHANA DASA & ADBHUTA DATRI DD