Dragi bhakte,

Evo mene opet iz dalekoga svijeta... koji, kad malo razmislim i nije tako
dalek jer mnogima vam je Gauranga u srcu, a ovo je njegova dhama, a ja sam u
njoj, tako da sam onda i malena ja negdje u vasim srcima... sad mi je malo
lakse. Svi mi falite i sada kad sam daleko naucila sam biti zahvalna za
svaki trenutak svoga drustva koje ste mi ljubazno pruzili.

Ovdje je kao da boravite u jednom veeelikom dobrom hramu. Doista je
atmosfera prožeta svetim imenom i svakodnevno bhakte plešu u kirtanima u
raspoloženju ekstati?ne ljubavi. Takvo je ovdje raspoloženje i htjeli
ne-htjeli, ?ak i da ste došli u moodu politi?ara koji želi srušiti vladu,
kad po?ne kirtan srce se rastopi i po?inje ekstaza svjesnosti Krishne. Takav
je moj dozivljaj. Nekako kao da se i veliki grijesi ovdje ne racunaju toliko
ozbiljno ako se samo pridruzite nektarskome kirtanu. Ovdje je postojanje
poput festivala osjecaja. Na zapadu smo poput ptica u kavezima (osim ako
umom vjecno ne postojimo na svetoma mjestu), ali ovdje vec samo ozracje
potice slobodu srca  i ceznju duse za ljubavlju.

Doista je boravak ovdje pravi "wellness" za bhakte. Znate oni saloni gdje
vas vode da se malo okupate u ruzinoj vodi pa vas masiraju pa vas cesljeju i
trebali bi se opustiti i osjecati bolje. E, ovo je poput toplica za dusu.
Kad vam je previse svega, pokusajte doci i oporaviti se te svjezi krenuti
opet u misiju, jaki i "kao novi". Uvrede se ne racunaju, svaki korak se
broji kao velika sluzba, japa tece poput potoka do Krishninih stopala, svaki
je dan kirtan nektarski i to vise puta dnevno - sve sto ste uvijek htjeli,
da vam uvijek bude ekatsticno i da se nemorate pretjerano truditi...
potrudite se i dodjite, Pancatattva poziva i daje milost. Necete zazaliti
sigurno. Ovdje u Mayapuru cak nema ni indijskoga kulturnoga soka jer je sve
prilagodjeno nasemu umu koji je naviknut i na izvanjsko tzv. bljestavilo i
nekad mu se tesko uzivjeti u sveto mjesto ako mu je vanjski izgled naoko
neodrzavan.

Jucer sam bila toliko sretna da mi je bilo zao sto ne mogu nigdje odavde
zbog okolnosti i da ne mogu dijeliti ovu milost koja se ovdje nalazi i sto
vise ljudi dovuci da to dobiju. Onda sam se molila da propovjedacke
aktivnosti budu sto bolje i bolje i da sto vise ljudi dobije ovu poruku jer
im stvarno imamo za dati najvecu "stvar" na svijetu. Sto god mozemo uciniti
da im to damo miloscu Pancatattve i nasega ucenickoga nasljedja, trebamo
uciniti i to sto prije.

Pomalo pocinjem se uhodavati u posao u skoli. Vidim da im je sustav
obrazovanja stvarno jako dobar i da ce djeca uceci knjizevnost na ovaj nacin
doista moci bolje shvatiti i Srila Prabhupadine knjige jer cijelo je vrijeme
naglasak na trazenju na koji nacin pisac koristi jezik kako bi prenio poruku
i stvorio odredjeno raspolozenje u djelu te kakvo je to raspolozenje. Dakle,
ne zanima ih toliko kako se zove odredjeno stilsko sredstvo nego zasto ga je
pisac iskoristio i sto je htio reci. Jako dobro, ne "biflanje" nego
razumijevanje.

Uskoro dolazi festival Vasant Panchami pa smo radili nove narukvice za
gopije jer ce biti u zutim haljinama a nemaju narukvice koje pasu upravo tim
haljinama.

Sada kada se blize festivali sve mi se vise javlja zelja za festivalskim
oltarom i mojom starom dragom sluzbom koju ovdje ne mogu raditi jer bhaktama u zenskome tijelu nije dozvoljeno ici na oltar. Tijelo trazi camaru, sto se moze, navika je navika. Ali, ne znaci da je to zauvijek izgubljeno, samo se
trebam strpiti, a drzi me i moja privatna puja. Jednostavno vidim kako sam u
godinama sluzbe na oltaru nekako bila stvorila tendenciju impersonalnosti
prema bhaktama, ali sada cu svakodnevno imati direktan feedback jer kod
djece nema skrivanja iza zastora. Isto tako imam opet priliku da vidim kako
Krishna uzvraca i cijeni sve sluzbe, koliko god se nama cinile "beznacajne"
ili "daleke" od zize dogadjanja.

Sprema se neki feast u gada zgradi pa svi bhakte idu. Svako malo netko
sponzorira feast. Budu pravi uzitak od dobroga prasadama. Cvijeca i tulasija
ima koliko hocete.

Joj, neki dan sam prvi puta pila sok od secerne trske. Prije nisam jer mi se
nisu cinili dovoljno higijenski ti strojevi kojim ga cijede, ali ovdje u
Mayapuru je dobar tako da sam se odvazila. Koji je to nektar. Stvarno je
jedan od najboljih sokova koje sam pila. Ne znam sa cime ga usporediti na
zapadu. Dodjite i probajte.

Jayapataka Swami ce ovdje provesti nekoliko mjeseci tako da ga skoro svaki
dan mozemo vidjeti. Svake je subote ovdje procesija ulicama Mayapura u kojoj
slonica Gulap Kali nosi malu Radhiku i Madhavu. Krenu iz hrama i onda svako
malo stanu na mjestima gdje su im bhakte pripremili ponude bhoge i arati. Na
svakoj takvoj stanici bhakte se potrude i nacrtati neku mandalu od rizina
brasna, latica cvije?a ili samo boje na tlu preko koje procesija onda
prolazi, a na nekim mjestima, kao sto je ured Jayapatake Swamija, naprave i
mali vatromet. Sada su poceli zasipati slonicu laticama cvije?a sa zgrade
pored koje prolazi. Jako jako lijepo.

Sve to prati kirtan grupa koja plese i pjeva. Puno bhakta prati procesiju,
kako domaci tako i posjetioci, a neki se pridruzuju usput. Svi su jako
entuzijasticni kad se to zbiva.

Jutros je lekciju dao Pankajanghri Prabhu, neki dan Jayapataka Swami, neki
dan pak Bhakti Vikasa Swami (na bengaliju, zamislite)...

Srela sam Bhakti Vikasa Swamija i rekao mi je izmedju ostaloga: "...da, ovo
je dom. Sve u dhami je puno blazenstva a sve u materijalnome svijetu puno je
bijede. Ovo je realnost a sve je ostalo iluzija. Trebamo imati viziju i onda
mozemo znati sto to znaci zivjetu u dhami. Uzmi utociste." Jako me ohrabrio
time. Treba imati viziju, a vizija se stjece miloscu i slusanjem.

Eto, toliko. Molim vas za milost da mogu lijepo sluziti ovdje.

Vas sluga, Mandali Dasi