I tako je proslo nekoliko dana, malo sam se stabilizirala i pomalo udomacila
na ovom transcendentalnom mjestu za koje kazu, a mislim da ne lazu, da je
Srila Prabhupada opunomocio moci svete dhame Vrindavana.

Nekako kad ste ovdje doista se osjecate kao da ste tamo, jedino cega nema je
ona meka fina prasina...

Svakoga dana nakon dorucka krenem na "hodocasce" do Prabhupadine palace i
zastanem pored jezera na kojem se igraju dva sjajna labuda i patke. Ako se
nagnete vidjet cete i jato riba koje kao da uvijek ceka da im se netko
smiluje i donese nesto prasadama. Do vode mozete doci sirokim stepenicama,
kao na indijskim jezercima, ili spustajuci se niz ravne kamene stijene. malo
nize nalazi se jedan ghat (ghatovi su kao u Krishnino doba, onako
vrindavanski sa kupolama - samo sto se ipak prepoznaje stari dobri americki
stih buduci da su nacinjeni od drveta - mora da im je palaca stvarno
svjetsko cudo jer je sva u mramoru, kamenu i vitrazima dok je sve ostalo
drveno) u kojem se nalazi Krishnin brodic u obliku labuda na kojem je
smjesten mali kiceni oltar za Sri Sri Radhu Vrindavana Candru. Malo dalje
nalazi se mjesto na kojem se zabavljaju dva potpuno bijela pauna koji ne
zele iz svoga kaveza u obliku lotosa (pokusali su ih pustiti ali nece), a
cesto im se pridruze i ostali kojih ima desetak sto sam ih susrela pauni i
paunice plavicastoga perja.

Znate, kad sam stigla i vidjela sve lijepe ukrase u hramskoj prostoriji
(mnostvo rezbarija, stupove ukrasene lavovima, strop od vitraza sa uzorkom
vrindavanskih papiga i grozdja, paunove) pa onda nevjerojatno lijep oltar,
izuzetno fino izradjene krune i nakit bozanstava od mesinganoga filigrana
lisca i intarzija u obliku paunova perja i cvijeca..., pa njihovi kreveti od
fino ispletenoga mesinga, vjasasani u istom stilu... pitala sam se kako li
su sve to dopremali iz Indije, koliko ih je to sve samo kostalo..., ali
uskoro sam saznala nevjerojatan odgovor da je ovdje nekoc zivjelo sedamsto
bhakta, da je ih je svako jutro na mangali bilo preko 400, da su imali
slonicu koja je nudila arati bozanstvima nakon pujarija, da su sve te fine
stvari bhakte sami izradili ukljucujuci i taj predivan oltar, koja devocija!
Nisam mogla vjerovati. A kad su mi pricali kako su kuhali svaki dan 26
preparacija rajabhoge sa tri kuhara, a svake nedjelje 108 za Vrindavan
chandru.

Sada je sve to znatno smanjeno i pujarija ima malo, ali trudimo se.
Standardi su bili pali, od cistoce do slijedjenja procedure, ali zamislite
kako je to odrzavati kad na deset pari bozanstava nekad imate samo dva
pujarija, a treba oblaciti dva puta dnevno, kuhati, nuditi, raditi arati i
tko zna sta sve ne i zato svaka im cast i slava kako su uspjeli. A bilo je i
svakakvih dogadjanja na ovome mjestu o kojima se ne govori i kojih se nitko
rado ne sjeca.

No, cini se da za New Vrindavan dolaze puno bolji dani. Dopsao je novi TP,
Prabhupadin ucenik Narada Muni Prabhu koji se stvarno trudi da atmosfera na
farmi opet bude vrlo ugodna za bhakte i poziva sve stare heroje da dolaze i
sluze, sto oni polako i prihvacaju i dolaze i opet se javlja stri
entuzijazam, dosli su im novi pujariji (ne samo ja vec jos neke mate i
prabhusi), imaju novoga organizatora pujari sluzbi, sad ce uskoro festival
inspiracije... a dolazi nam i Sacinandana Swami... slatki miris doma!

Da znate kako je lijepo setati ovom sumom borova, jela, magnolija i
japanskih tresanja i brati izuzetno mirisne narcise i onda ih donijeti
Krishni i Radhi. Sve ih je puno unaokolo.

Ovdje vam je kao na jednom velikom ljetnom kampu. Puno mislim na sve vas i
nedostajete mi. Kad je covjek daleko sjeca se onoga dobroga u drugima i to
mu jako nedostaje.

Toliko za sada... moram vam drugi puta pisati o Bozanstvima... i o Malati...

Vaša Mandali Dasi