Bhakti-tirtha Swami (1950–2005),  jedan od mojih najdražih prijatelja i mentora bio je osoba naročite volje, hrabar i odvažan propovjednik svjesnosti Krsne. Posjedovao je uvjerenje u misiju Srila Prabhupade, koje ga je odvelo na put oko svijeta, posebno u Istočnu Europu, iza Željezne Zavjese, gdje je nadmašio sve druge u dijeljenju knjiga svoga duhovnog učitelja, često riskirajući svoj život, i u Afriku, gdje su ga kraljevi i kraljice priznali kao poglavicu i prepoznali ga kao duhovnog vođu. Bio je također cijenjen u Prabhupadovoj vlastitoj instituciji. U ISKCON-u on je bio poštovani sannyasi, redovnik u odvojenom redu života, i guru sa vlastitim učenicima.

On je bio prvi Afro-Američki Vaisnava duhovni učitelj na svijetu, i objavio je mnoge knjige objašnjavajući kako primijeniti svjesnost Krsne u modernom svijetu. Njegove knjige koriste jezik rješavanja sukoba i duboke filozofije, i također jezik New Agea. One podržavaju duhovni napredak kroz tehnike vodstva temeljenog na principima i unutarnjim realizacijama. Pored toga, posjedovao je veliku sposobnost da dodirne ljude na jednom dubokom nivou, da mijenja živote, a to mogu potvrditi tisuće prijatelja, njegove braće po bogu, i njegovih učenika.

Razna imena po kojima je Bhakti-tirtha Swami bio poznat u ISKCON-u govore nam mnogo o tome tko je bio on. I često sam uživao diskutirajući sa njime o tome. Na primjer, Srila Prabhupada mu je dao ime Ghanashyama Dasa,  što znači “sluga crnkastog oblaka”. Ime Ghanashyama se odnosi na Krsnu koji je lijep poput crnog kišnog oblaka, i ima boju sličnu njemu. Tako sam ponekad, šaleći se običavao govoriti Bhakti-Tirthi Swamiju da mu je Prabhupada dao ime “Ghanashyama” time priznavajući njegovu ljepotu karizmatičnog crnog čovjeka, Afro-Amerikanca sa istaknutom posebnošću. Kada bi čuo to, on bi si samo nasmijao svojim tipičnim smijehom, ili bi nas obasjao svojim zaraznim osmjehom, izražavajući poniznost odmahujući svojom rukom na samu ideju da je na neki način kao Krsna ili da posjeduje neki oblik vidljive ljepote, bilo svjetovne ili izvan njega.

Također sam mu istaknuo da mu je ime”Bhakti-tirta”, ime koje je dobio na svojoj sannyasa ceremoniji, vrlo odgovarajuće za njega. On je poput pravog tirtha ili “svetog mjesta”. Rekao bih da su takva mjesta poput mostova u duhovni svijet. Riječ tirtha je konceptualno povezana sa riječi tirthankara, ili “graditelj mostova”, a ideja iza toga je da je pravo sveto mjesto poput mosta u duhovne predjele, i učitelji koji pomažu ljudima dostići te predjele, su poput tirtha na neki svoj poseban način. On je posebno bio poput mosta, koristeći bhakti, ili devociju da dovede ljude Krsni. Otuda dolazi “bhakti-tirtha.”

Povezano sa time, njegov stil prenošenja svjesnosti Krsne je naglašavao važnost “građenja mostova” , tako da bi ljudi izvana imali laki pristup filozofiji. Zbog njegovog jako razvijenog osjećaja samilosti, radio je vrlo naporno da dovede ljude do lotosovih stopala Krsne. U jednom kratkom vremenu u povijesti ISKCON-a Bhakti-tirtha Swami je, u stvari, bio poznat kao Srila Krishnapada, što ponovo naznačava njegovu ovlaštenu poziciju na lotosovim stopalima Gospodina Krsne, i njegova stalno povećavajuća sposobnost da drugima da utočište tamo. Naravno, on je također bio “swami”, što znači osoba koja može kontrolirati svoja čula. Kao što ćemo vidjeti njegov život u svjesnosti Krsne razotkriva te kvalitete u izobilju.

John je naklonjen Bogu, a Bog je naklonjen Johnu

Bhakti-tirtha Swami je rođen kao John Edwin Favors 25.02.1950g., najmlađi od četiri sestre i dva brata. Bio je obilježen govornom manom, za koju je mislio da je se nikad neće riješiti. Dodatna prepreka je bila da se rodio u siromašnoj obitelji u Clevelandskom getu. Ali roditelji su ga dobro naučili, dajući mu povjerenje, religiju i osjećaj za davanje. Iako je imala samo nekoliko komada odjeće, njegova majka bi ih često donirala susjednim dječacima i djevojčicama, nadajući se da će naučiti svoju obitelj važnosti milostinje. Također je provodila puno vremena volontirajući u lokalnoj crkvi, dajući svojoj obitelji tako osjećaj za žrtvovanje.

U stvari, John je bio dijete evangelist, i dok mu je njegov govor otežavao davanje propovjedi, najbolje je govorio kada je pričao o religioznim temama. Nekako, se njegovo mucanje smanjivalo dok je dijelio drugima riječi iz spisa, i kasnije je skoro nestalo, ostavljajući samo mali nagovještaj dok je govorio. Kao mladić, redovno se pojavljivao na  lokalnim tv – stanicama da propovijeda Kršćansko Evanđelje.

“ Zato što sam vidio toliko siromaštva” govorio je “ bio sam zainteresiran da napravim nešto za sebe i druge.”

Isticao se kao student na Cleveland’s East Technical High School, i veći dio svoga slobodnog vremena je proveo u dobrotvornom radu.

Dobio je stipendiju za Hawken Academy, istaknutu pripremnu školu u Clevlendu.  Tamo je postao privučen pokretom za ljudska prava Dr. Martina Luthera Kinga, i sa vremenom je postao lokalni vođa pokreta. Unatoč tome što je bio umješan u političke stvari, ili baš zbog toga, postao je primjeran student.

1968g. njegove izvrsne ocjene su mu donjele stipendiju za Princeton University, gdje je položio glavne predmete psihologiju i Afro-Američke studije. Na Princetonu su se njegovi politički interesi raširili i priključio se Student Nonviolent Coordinating Committee i  Black Panther Party, i raznim drugim grupama aktivista. Bio je izabran za predsjednika studentskog tijela 1971g., i predsjedatelja Third World Coalition u 1972g..

Melvin R. McCray, njegov kolega sa Princetona ga se sjeća kao izvanredne osobe.

McCray je napisao za Princeton Alumni Weekly:

“ Prvi put sam vidio Jonha Favorsa na uvodnom sastanku  Association of Black Collegians (ABC) u jesen 1970g.. Kao predsjednik ABC dao je strastven govor o ulozi crnaca u Princetonu. Iako je bio visok samo 1,60 m, bio je impozantna pojava, u svojem dashiki-ju sa uzorcima leoparda, odgovarajućim šeširom, štapom za hodanje, lulom, “žbunom” afro frizure,  i pravom bradom. U to vrijeme se nazivao  Toshombe Abdul, i govorio je sa silom i dinamikom Malcoma X-a".

Za vrijeme dok je bio na Princetonu i ubrzo nakon toga, John je počeo raditi kao pomični kordinator u programu za kažnjenike u uredu Javnoga Branitelja, države New Jersey. Također je bio ravnatelj raznih klinika za liječenje od zlouporabe droge, i posebni savjetnik za  Educational Testing Services u Sjedinjenim Državama. Cijelo to vrijeme zadržao je zdravi interes za kako je on to zvao “mistično kršćanstvo”, i dalje je iskrenonastavljao sa svojom duhovnom potragom. To ne znači da dok je bio na univerzitetu, da se nije bavio uobičajenim aktivnostima. Na kraju krajeva, to su bile turbulentne 60-te, sa svojima značajkama seksom, drogom i rock ’n’ roll.

Ipak, kada se prisjećao, rekao je: “ Pokušao sam najbolje što sam mogao u tim danima da zaboravim Boga. Ali unatoč mojim naporima, neizbježno sam otkrivao samog sebe da Ga stalno slavim.”

Istraživao je učenja Sri Chinmoy, Swami Satchidananda, i manje poznatog mentora kojeg nikad nije imenovao. Taj mentor ga je uputio prema svecu koji će kasnije postati njegov duhovni učitelj, Njegova Božanska Milost A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Na početku se ipak nećkao da slijedi Prabhupada i njegova učenja.

“Prvi put kad sam vidio Hare Krsna” rekao je  “ Bio sam na ragbi utakmici na  Harvard Square. Bilo je vrlo hladno i grupa njih je stajala na uglu pjevajući. Pogledao sam ih i pomislio, “ovo je vrhunac besmislenosti”. Pretpostavljao sam da su to samo neki bogati bijeli studenti koji traže neku  drugu vrstu droge ili alternativnog iskustva. Ali kada sam opet prošao dva sata kasnije, još uvijek su bili na uglu i pjevali su na hladnoći. Onda sam shvatio da su oni nešto posebno.”

Na kraju, djevojka mu je dala album na kojem Srila Prabhupada pjeva, nazvan “Krsna Meditation.” Dok je pažljivo slušao guru-a kojega je njegov mentor preporučio, prepoznat će ga kao svog vječnog duhovnog učitelja, i počeo se prisjećati nešto što je odavno zaboravio: On je bio duša zarobljena u materijalnom tijelu, nije bio ni crnac ni bijelac, već duhovna duša. Počeo je nekontrolirano plakati.

Ubrzo je redovno posjećivao Hare Krsna hram u Brooklynu, i ubrzo nakon toga odrekao se ono malo stvari što je imao, i počeo je slijediti svjesnost Krsne sa velikim uvjerenjem. Preselio se u hram, gdje su vodeći bhakte vidjeli njegovu intelektualnu pronicljivost i urođenu sposobnost učenja drugih, pa su ga poslali u Dallas, Texas, da pomogne oko gurukule, škole za ISKCON-ovu djecu. koja je tada bila tek u nastanku. Stigavši tamo, on je pak sreo Satsvarupa Dasa goswamija, i tijek njegovog života se promijenio. Bio je privučen jednostavnom i neposrednom načinu na koji je Satasvarupa Maharaja predstavljao svjesnost Krsne, i prihvatio je starijeg bhaktu kao neku vrstu duhovnog učitelja koji daje instrukcije. U to vrijeme Satasvarupa je osnivao putujuću sankirtana grupu, grupu bhakta koji će putovati zajedno i dijeliti Srila Prabhupadove knjige. John je htio biti dio toga.

Prekrasan crnkasti oblak se pojavljuje

Vrlo brzo je postalo očito da John Favors nije običan bhakta. Na primjer, on je mantrao najmanje 32 kruga Hare Krsna na svojoj japi, umjesto standardnih 16. Da bi to uspio, ustao bi se ranije od ostalih bhakta, i otišao bi spavati kasno u noći. Također je vodio dnevnik u kojemu je pisao pisma Srila Prabhupadu svaki dan. U tim pismima, on je razotkrivao svoje slabosti, molio se da se izdigne iznad njih, i izražavao svoju odlučnost da postane čist. Jeo je vrlo malo i rijetko, obično voće i oraščiće, ponekad par mrkvi, banana i malo maslaca.

Najnevjerojatnije je bilo da je pretekao sve u grupi sa kojima je putovao, dijeleći Prabhupadove knjige sa vještinom i iskustvom putujućeg trgovca knjigama. Ubrzo je Hridayananda Maharaja  preuzeo grupu. Uvježbavao je mlade ljude, posebno Mahabuddhi Dasa i Johna da prodaju knjige univerzitetskim knjižnicama. Njihova grupa je postala poznata u ISKCON-u kao “The Library Party,” označavajući tako njihov novo izbrani smjer za prodavanje knjiga. John je bio jako uspješan u dijeljenju knjiga inteligentnim ljudima na univerzitetima.

Tjedni su pretvorili u mjesece, i John je bio iniciran. Satsvarupa Maharaja ga je vrlo toplo preporučio Srila Prabhupadu, koji je odgovorio u veljači 1973g., dajući mu ime Ghanashyama Dasa. Kao Prabhupadov “Crni oblak” stvorio je sa ljubavlju novu vrstu pljuska – pljusak duhovne literature.

Kroz godine 1974 i 1975g. Srila Prabhupada je napisao mnoga pisma Satsvarupa Maharaju i Rameshvara Maharaju, pod kojima je Ghanashyama služio. Prabhupada je hvalio njegove aktivnosti i divio se njegovom uspjehu u dijeljenju knjiga. Prabhupada je također poslao Ghanashyamu par osobnih pisama. U jednome od njih je napisao: “Ti daješ prvoklasnu službu Krsni svojim uspjehom u propovijedanju. Budi blagoslovljen i nastavi sa svojim naporima, i Krsna će te prepoznati vrlo brzo.”

Spojivši se sa Kalakantha Dasa, Ghanashyama je dalje otišao u Europu, posebno Englesku, da prenese dijeljenje knjiga u stilu Library Party. Ipak, uspjeh je bio malen. U kasnijim razmišljanjima o tome, Kalakantha je rekao: “ Britanci su u to vrijeme izgleda bili nevoljni, zbog veze s Indijom. To im je još bila bolna točka.”

Nakon nekog vremena, dva ISKCON-ova zemljaka su se razdvojila, a Ghanashyama je otišao u Istočnu Europu. Tamo je dijelio Prabhupadove knjige u komunističkim zemljama, u kojima je većinom religija bila zabranjena. Živo je svoj život svjesnosti Krsne u tajnosti, i u vrlo asketskim uvjetima. U Rusiji je živo u javnim vlakovima, seleći se iz jednoga u drugi po noći, mantrajući krugove u javnim wc-ima. Unatoč svim preprekama, nastavio je dijeliti sa velikim uspjehom, i dalje ostajući najveći djelitelj u Library Partyu. Njegova odlučnost i pozitivni rezultati su donijeli veliko zadovoljstvo Srila Prabhupadu.

Kiša milostinje

Kada je Prabhupada bio bolestan, pripremajući se da napusti ovaj svijet u ljeto i jesen 1977g., izvještaji o Ghanashyamovim “avanturama” su bili među par stvari koje su mu davale utjehu. Mnoga pisma Tamal Krsna Goswamija, koji je tada bio Srila Prabhupadov sekretar, otkrivala su Prabhupadovo zadovoljstvo bez premca kada je slušao o Ghanshyamovim aktivnostima. Normalno, kada je Prabhupada bio na svom zadnjem putovanju na Zapad, u Englesku, Ghanashyama je primio posebnu milost u prisustvu Prabhupada. Nazvao je mladog distributera knjiga u svoju sobu, zamolio ga da sjedne pokraj njega i zagrlio ga. Sa suzama u očima, Prabhupada mu je rekao:” Tvoj život je savršen.”

Ali to “savršenstvo”, nije ga učinilo samozadovoljnim. Nakon što je Prabhupada napustio svijet,  Ghanashyama je nastavio dijeliti knjige kao “sumanut”, i služio je dalje misiju svog guru-a sa punim entuzijazmom.

S vremenom, u New Vrindavan, Zapadnoj Virginiji, primio je sannayasu od Kirtananda Swamija, primajući ime Bhakti-tirtha Swami. To je bilo 1979g.. Ubrzo nakon toga započeo je The Committee for Urban Spiritual Development. Cilj ovog projekta je bio blizu njegovog srca, budući da je i sam bio gradsko dijete, mogao je shvatiti brige manje sretnih (siromašnih, beskućnika i sl), i znao je kao ih dovesti u svjesnost Krsne. Propovijedanju u gradu, spojeno sa socijalnom radom i dijeljenjem prasadama, obično kroz otvaranje restorana je postalo glavnina njegovog djelovanja. Njegov restoran u Washingtonu bio je posebno uspješan.

Nekako u to vrijeme imao je san u kojemu je Srila Prabhupada zatražio od njega da “otvori vrata”. U tom snu nastavio se brinuo o drugim službama, stavljajući Prabhupadov zahtjev sa strane. Najzad, kada je Prabhupada ponovio zahtjev i drugi i treći put, Bhakti-tirtha je otvorio vrata, i gomila Afrikanaca je dotrčala kroz njih. Iz tog sna je zaključio da Srila Prabhupada želi da on ode u Afriku, i tako, bez ikakve privlačnosti za taj dio svijeta i usred vrlo uspješnog projekta u Washingtonu, on je otišao, iznenada i bez planiranja.

Na kraju je njegova Afrička “avantura” bila izvanredan uspjeh. Njegovi uspjesi u Africi, i drugdje su mnogobrojni i preveliki da ih ovdje sve nabrajam. U Africi, otvorio je i nagledao dvije ruralne zajednice i više od dvadeset hramova u šest zemalja. Pored toga, održavao je dvije javne škole, i radio sa najnižim slojevima da bi pojačao duhovni život ljudi na cijelom kontinentu, posebno Zapadnoj Africi.

Među njegovim najvećim uspjesima u Americi je možda njegovo osnivanje, 1988g., Institute for Applied Spiritual Technology (IFAST), posvećenog predstavljanju svjesnosti Krsne New Age duhovnim tragaocima širom svijeta. Jedan od ciljeva instituta je da osnuje samodostatne zajednice -farme, i sa time u umu, on je obnovio ISKCONov Gita-nagari projekt u Port Royal, Pennsylvaniji. Sa tim projektom, Swami je otkrio pažljivu publiku među profesionalcima također – moćnim doktorima, advokatima i ostalima koji su vidjeli istinu u njegovoj poruci.

Par vrhunaca iz njegove blistave karijere.

Ubrzo nakon uzimanja sannyase, otišao je u Jagannatha Puri, i iako Zapadnjacima, nije dopušteno unutra u hram, uspio je ući unutra i vidjeti prekrasna Božanstva Jagannatha.

Sreo je Mohammed Ali-ja 1981g., i postao je jedan od njegovih duhovnih savjetnika.

Postao je član ISKCON-ovog vladajućeg tijela 1982g. i inicirajući guru 1985g..

Otišao je u Afriku gdje su Pushta Krishna Dasa, Brahmananda Dasa, i ostali propovijedali i otvorio je na još neviđen način. Ostao je tamo, dolazio i odlazio, šesnaest godina, sastajući se i radeći sa najistaknutijim dužnosnicima, slavnim osobama, i vođama uključujući laureata Noblove nagrade, Nelsona Mandelu.

1990g., bio je počašćen dobivši položaj velikog poglavice u Warri, Nigeria, u znaku prepoznavanja njegovog izvanrednog rada u Africi. Bio je prihvaćen svuda kao autentični religijski vođa u Afričkom potkontinentu.

Kako je postajao neka vrsta poznatog internacionalnog duhovnog vođe, sa brojnim predavanjima po univerzitetima, Tv i radio razgovorima, i među-religijskim konferencijama u rasporedu za iduće godine, utjecaj godina se pojavio na neočekivani način, mijenjajući njegove planove zauvijek.

Umri prije nego što umreš

Bhakti-tirtha Swami je dijagnosticiran četvrti stupanj melanoma njegovoj desnoj nozi. Deset godina prije, bio je upozoren na sumnjivi grumen. Ali bila je blagog tipa, i vađenje bi značilo da više uopće ne bi mogao koristiti nogu. U kasnijem pokušaju da ga izvade, doktori su otkrili da je ipak malignog tipa. Dijagnoza Dijabetesa je smanjila medicinske mogućnosti. Na početku, probao je prirodne lijekove, koji su davali neku nadu, ali na kraju su pomogli jako malo.

Kolovoza 2004, njegov specijalist mu je savjetovao da je potrebna kemoterapija, amputacija noge i uklanjane zaraženih limfnih čvorova. On se složio, ali kad se ispostavilo da je to imalo minimalni uspjeh, Bhakti-Tirtha Swami se  pripremio da napusti ovaj svijet. Bhakti-tirtha Swami je to vidio kao priliku: “ Krsna mi dozvoljava da razvijem više čistoće, više moći da povedem promjenu,; dozvoljava mi da pomognem drugima, kao i sebi da se fokusiramo na jedan dublji način; moramo biti spremni da se potrudimo iznad naših mogućnosti za bhakte.”

Zapravo, bolest nije došla kao iznenađenje za njega. Dugo se molio da preuzme karmički dug drugih, da pati da bi drugi bili oslobođeni patnje. Molio se:

Dragi Gospodine

Što god je potrebno, da postanemo bolji sluge Srila Prabhupada, neka nam se dogodi ili dođe nama. Što god treba da nam se uzme, da bi postali čisti u službi Srila Prabhupada, neka nam se uzme.

Napisao je da je voljan da umre za loša dijela drugih, i da u umiranju će nekako dovesti svoje prijatelje i braću po bogu više zajedno. I to se zapravo dogodilo. Prema  Bhakti-tirtha Swami-ju, još jednom vođi ISKCON-a , i prijatelju koji je bio u bliskom kontaktu sa njim pri samom kraju, “Maharaja [Bhakti-tirtha Swami]  je naglašavao da je patnja tolikih mnogih bhakta postala previše za njega da je podnosi. Molio se vrlo intenzivno Srila Prabhupadu, da želi postati bolji učenik, i da pomogne onima koje se bore, po svaku cijenu.”

Radhanatha Swami, ISKCON-ov vođa, i jedan od najdražih prijatelja Bhakti-tirtha Swamija, stalno je bio uz njega u njegovim zadnjim mjesecima kao njegov glavni njegovatelj. Drugi su također ostali sa njime, uključujući i njegove učenike koji su bili doktori. Prijatelji i dobronamjernici su pristizali, pokazujući podršku, nudeći molitvu, tražeći blagoslove. Bhakte iz cijelog svijeta su razriješili svoje dugotrajne nesuglasice u njegovo ime.

Sa dolaskom zadnjih par tjedana, njegova svjesnost je bila sve više apsorbirana u Krsnu i ušao je u samotnu meditaciju, dozvoljavajući samo onima koji su pričali o Krsni da budu sa njime. Do vremena njegovoga odlaska, njegova unesenost je bila totalna. Slušao je samo o  Krsninim Vrindavana zabavama, i gledao samo jednu prelijepu sliku Krsne i jednu od Prabhupada, smještene ispred njegovog kreveta. Kad je otišao držao je salagrama božanstvo, a drugo je bilo postavljeno na njegovu glavu. Bio je poprskan sa svetom Radha-kunda vodom, i tulasi listić je postavljen na njegov jezik. Istinski, napustio je ovaj svijet kako je živio: kao primjeran bhakta.

Kada se njegov bogat, produktivan život približavao kraju, on i ja smo počeli potpisivati naša pisma jedan drugome sa riječ na Sanskritu, aham tvam prinami: “Volim te”. Ta gesta je koliko duboko cijenimo međusobno rad onoga drugoga. Mnogo puta je izrazio svoje visoko mišljenje za moje knjige, i znao je koliko je ja uživam u njegovima. Ali ima još nešto. On i ja smo se osjećali kao srodne duše na još jedan način. Obojica smo uzeli kao našu službu, da  raširimo poglede, kakvi su bili, da pokažemo bhaktama, kroz riječi i dijela, da postoji mnogi pristupi svjesnosti Krsne, da ima više od jednog načina da se služi Gospodin. Još dalje, naš novi način potpisivanja pisma, pokazao je kakva je on osoba, uvijek spreman izraziti svoju ljubav za druge bhakte. Volim te, također, Bhakti-tirtha Swami, i uvijek ćeš biti u mom srcu.