Izvještaj iz novina 1969 godine - “ Swami naziva London paklom ! “ Reporter je pitao: “ Swamiji, dali vi imate u vašoj religiji koncept pakla ? “  “ Da” Prabhupada je dogovorio “ London je pakao.”

Vremena su se promijenila – da li je još uvijek Pakao? Nedavno sam imao očitu realizaciju, podsjetnik koji me probudio iz sna. Rano je i svježe jutro u mjesecu svibnju, otvaram vrata od stana smještenom u srcu Londona. Idem na Mangal arati u obližnji Radha London Isvara hram. Gledam okolo i vidim rezultate noći ludila u srcu jednog od  svjetskih najvećih “civiliziranih” gradova.

Čovjek puže po pločniku jaučući. Žena koja djeluje napola ludo plaće glasno. Pijani čovjek vuče napola golu i također pijanu ženu u odvodni kanal. Druga grupa mračnih noćnih šetača bori se da ostane na nogama - drže se za ogradu tržeći neko utočište. Netko viče U POMOĆ – njegovi prijatelji se smiju i gledaju što se događa. Slomljene boce i opušci cigareta razbacani su svugdje. Limenke piva. “Pušenje ubija” viri sa praznih i odbačenih kutija cigareta koje leže na podu! Izgubljen u svijetu ludila. Zvuk razbijanja boca u daljini. Parajući zvukovi odjekuju u tamnim ulicama i alejama. Grub jezik. Dobrodošli u KALI-jevo carstvo. Civilizacija kakva jest.... Normalna scena dok hodamo na mangal arati u Londonu. Pubovi i restorani se gase nakon još jedne burne noći. Gayevi i lezbijke svih rasa lutaju okolo ovim djelom Londona “vodeći ljubav”. Što god možeš zamisliti ovdje se spaja savršeno sa onim što se događa ili...? Ovo je centar zapadne civilizacije. Ovo je napredak. Grad gdje se ceste popločene zlatom? Sada slomljeno staklo, opušci cigareta i slomljena srca. Unutar ulaza u trgovine beskućnici su natrpani u prljavim vrećama za spavanje, čekam - što god mogu nabaviti - baš tu u Oxford Street. Uh! Stigao sam. Hram, i oaza Radha London Isvara. Sjedam i razmišljam - da dođem k sebi. Da li je to bila stvarnost ili san? Moj um se vraća nazad na moment u  Heathrow aerodromu, London.

Vidim Srila Prabhupada kako sjedi na polukatu dok je njegov let odgođen. Tisuće putnika prolaze okolo i iznad njega -  kuda idu? Prabhupada gleda - njegove oči su pune suza. Trenutak realizacije. Njegovo raspoloženje - “ Kao ćemo ih spasiti? Oni su vi naša braća i sestre. Oni su svi djeca Krsne. Moramo ih spasiti prije nego što ih smrt odnese.” Prabhupadovo srce je preplavljeno samilošću prema njima. Te misli su projurile kroz moj um. Kako mogu šetati pored njih svaki dan? Zar nemam srca.

Ljudi pate svugdje. Kao mogu sjediti i razmišljati o svojim problemima nakon što sam primio Srila Prabhupadovu milost. Što ja radim? čini mi se da sam uhvaćen u moj mali svijet. Koliko to dugo traje?  Probudi se, uspavana dušo. Nije dovoljno samo mantrati 16 krugova i prolaziti kroz obrede. Sjediti u hramu i mantrati za sebe. Gdje je nestao moj pripovjedački duh? Propovijedanje već konvertiranima? Dan prije sam letio preko Bengalskog Zaljeva i pilot je rekao; "Dame i gospodo, žao nam je ali zbog pojave jakog ciklona, morat ćemo promijeniti naš smjer i zbog toga će naš let kasniti".

O ne - pomislio sam - mogao bih propustiti moj daljnji let. To je strašno. Nisam znao da dolje se oluja sprema udariti obalu Burme i da će 60,000 ljudi izgubiti živote. O ne oni su izgubili svoj daljnji let. Koga briga za moj? Zemljotres u Kini je sredio drugih 70,000 ljudi. Ali što sa mojim prasadamom. Što sa mnom? Vrijeme je kratko i nema ga na bacanje, ubrzaj se, stekni ukus, i sa topuzom Njegove Božanske Milosti, svugdje stigni sa Svetim Imenom prije nego bude kasno.

1.Srpanj, 1970. "Moj dragi Rupanuga, da to je naš glavni program, to putovanje i propovijedanje, kao što ja radim. Sad moraš održati instituciju živom u bliskoj budućnosti, i moraš tako energično propovijedati da dostigneš nivo zbog kojeg će nas ljudi cijeniti i pridruže nam se...Ti samo spasi budalasti svijet od odlaska u pakao. Svi su već postali životinje. Nisu zainteresirani za moralnost, religiju ili druge teme ljudskog života. I kada je osoba spremna postati životinja, što može napraviti takozvano školsko obrazovanje?"

Postoje 6 biliona ljudskih “ruševina” tamo vani. Koliko treba da razvijem neku pravu samilost o kakvoj Srila Bhaktivinode Thakura piše: "Kada će se pojaviti ljubaznost prema svim bićima, sa srcem oslobođenim od mog vlastitog probitka",  Bhaktivinoda pun poniznosti se moli “ Sada ću izaći van da propovijedam Tvoju naredbu božansku.” Kada, o kada će taj dan biti moj?