Dragi vaišnave, poštovanje!

Ljeta 2006. i 2007. imali smo tek tu i tamo pokoji harinām. Prvi je harinām u 2008. godini koncem ožujka bio hodajući harinām. Bio je prekrasan, sunčan, proljetni dan, a ljudi dobre volje te zahvalni što smo donijeli “veselje i žive boje u grad”.

Tjedan dana nakon tog harināma u sankīrtanu sam srela gospodina koji je skoro plakao: “Zašto Hare Krišna više ne pivaju u gradu? Zašto više ne pivate? Jel’ vas neko potira? Zašto ne pivate? ‘Oćete opet?”
Stvarno je malo nedostajalo da mu suze poteku niz obraze no smirenje mu donesoše riječi: –“We’re back! Pjevali smo prošli tjedan i opet ćemo...”
–“Znači opet ćete pivat? Ah... dobro, dobro..”
Vidno olakšanje mu se pojavilo na licu.

Kasnije bih prije harināma znala razmišljati: “Idemo pjevati za one koji plaču što nema harināma,” no onda bih sebi rekla, “pa samo sam dvoje takovih srela”. No opet kad malo razmisliš, svatko u materijalnom svijetu pati u odvojenosti od Krišne. Tako da smo na našu i gospodinovu radost te sreću svih ostalih živih bića prošlo ljeto imali harināme skoro svaki tjedan.

Dječak u kolicima u rukama drži plastični pištolj, a ja mu pružam kuglicu. I baci dječak daleko pištolj te uze kuglicu! Kasnije mi jedna bhaktina reče: “Znaš koja je to djeci vezanost, a on tako baci...”

A bila je i jedna djevojčica koju su roditelji dugo pokušavali naučiti pljeskati, ali im to nikako nije uspijevalo. No kada je vidjela harinām, na radost svojih roditelja i Gospodina Caitanye spontano je zapljeskala po prvi put u životu! :-)

Drugom je prilikom prošavši pored harināma jedan dječak zaplesao. Malo nespretno, doduše. Pitam njegovog djeda mogu li “ovom slatkišu dati slatkiš” na što će on: “Daj meni, ja ću mu dati, on je slijep”. ..Slijepi je dječak zaplesao u harināmu... Koliko ljudi sa zdravim očinjim vidom prođe – i ništa... Kao da nas ni ne vide, a slijepi dječak samo čuvši zvuke mahā-mantre zapleše... Zapitaš se – tko je tu slijep? “Fizički nedostatak vida nikog ne spriječava u duhovnom napredovanju...” (ŚB 3.1.6)

Na našu veliku sreću jednom nam je gostovao “natarāj” Prāna Nitāi Prabhu. Vidite po slikama koliko ljudi nije moglo odoljeti, već su zaplesali s njim... Imamo u Splitu i male bhaktine koje slijede njegove stope – tri sestrice Nadia Mohinī, Anita i Palmina – koje dovede njihova mama Vrindā. Zaplesale bi sa mnom u harināmu što bi drugu djecu navelo da nam se pridruže.

Dan prije Janmāštamī-ja, pri kraju harināma plesalo je s nama nekoliko djevojčica iz Makedonije. Na Janmāštamī nam je došla Nitāi Gauracandra Harināma skupina koja u Splitu uvijek napravi – u pozitivnom kontekstu – pravi show. Dan poslije Śrīla Prabhupāda vyāsa-pūje makedonske su djevojčice naučile mahā-mantru i dva su sata s nama plesale i pjevale!

Dala sam kuglicu jednoj strankinji koja je sjedila na klupici do harināma. Kasnije mi je Vrindā skrenula pozornost kako djevojka još uvijek sjedi i sluša, i bilo bi joj dobro dati neku knjigu. I tako je vesela djevojka dobila knjigu “Chant and Be Happy”. Živi na udaljenosti pet minuta hoda od hrama u Londonu (Soho Street), a nikada nije bila na programu. Dobivši knjigu rekla je kako ju zanima o čemu se tu radi, a poslije je došla i na Sunday Feast... Pet minuta od hrama, a došla je sve do Splita kako bi prisustvovala programu... Zanimljivo mi je kad vidim strance iz Poljske, Amerike, Japana itd. koji po prvi put vide bhakte.... Toliko putovati da bi bhakte vidjeli… Isplatilo se! :-)

Zanimljivo je biti za štandom – bude tu raznih pitanja, razmišljanja... Jedan je dečko rekao: “Kada je meni i jednom mom prijatelju teško u životu onda si kažemo – ‘Ma najbolje da odemo u Hare Krišna.’ To nam se čini kao rješenje svih problema...” Ni sâm nije bio svjestan koliko istine živi u tim riječima. :-)

"...Smiješite se i mašite ljudima. Ohrabrite ih da podignu ruke i mahnu. Kada osoba maše harinām grupi dok čuje mahā-mantru, ona na taj način napreduje. Gospodin Caitanya je tako milostiv da On prihvaća njihovo mahanje kao odavanje poštovanja..." (“The Art and Science of Harinām Sankīrtan Yajña” (Umjetnost i Znanost Harinām Sankīrtan Yajñe), Sītā-pati dās)

Sjećam se jedne starije gospođe koja je imala definitno jedno od najmrkijih lica koje je ikada prošlo pred harināmom. Nasmiješila sam se i mahnula joj. Kad gle!–gospođa se nasmiješi, mahne, priđe mi i upita: “O’klen se mi mala znamo?” Fina gospođa... Popričasmo malo, dadne donaciju, mahne opet, zaželi nam sve najbolje...


Ispred harināma ekipe,
vaša sluškinja Nritya-kiśorī devī dāsī