Jednom biješe dječak s vrlo lošom naravi. Njegov mu je otac dao vreću punu čavala i rekao da svaki put kada pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom zakuca jedan čavao u ogradu.

Prvoga dana dječak je zakucao mnoštvo čavala.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju
narav, nego zakucavati čavle.

I tako je došao dan, da tijekom cijeloga dana nije pobjesnio.

Rekao je to svom ocu, a otac mu je rekao da svakoga dana kada uspije iskontrolirati svoje ponašanje iz ograde iščupa jedan čavao.

Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju reći svom ocu da je počupao sve čavle.

Otac je uzeo sina za ruku, odveo ga do ograde i rekao:

"Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ona više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljke, poput ovih rupa u ogradi. Nako što osobu ubodeš nožem, kasnije možeš izvući nož i puno puta reći da ti je žao, no rana ostaje. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizicka."