Bio jednom jedan jevrejski decak koji je zivio krajem proslog veka u
nekom gradicu u carskoj Rusiji. U to vreme, male jevrejske zajednice bile su
progonjene od carevih kozaka. Svakog dana kozaci su ujahivali u grad u
vrijeme pijace i svojim mocnim konjima rasturali robu i imetak Jevreja.

Djecak je mnogo volio svog dedu, koji je bio mesni rabin. Svakog dana djecak
je isao s dedom od njihovog skromnog doma do centra gradica. Kozaci bi
ujahivali u oblaku prasine i njihov zapovjednik bi procitao najnoviji ukaz:
"Od danas Jevjeri mogu kupiti samo pet krompira odjednom," ili "Car je
naredio da svi Jevreji odmah prodaju drzavi svoje najbolje krave." Jedna te
ista stvar dogadjala se svaki put: stari rabin bi sa svima ostalima saslusao
ukaze a onda bi podigao svoj stap i masuci njime u pravcu kozaka povikao:
"Protestujem! Protestujem!" tada bi jedan od kozaka uleteo u gomilu, udario
rabina bicem vicuci: "Umukni, stara budalo!" i onda bi odjahao. Rabin bi pao
u prasinu, a ostali bi pozurili da ga podignu i ociste prasinu s njegovog
ogrtaca. Poslije toga unuk bi mu pomogao da ode do kuce.

Dan za danom, mjesec za mjesecom, decak je gledao ovu uzasnu scenu kako
se ponavlja. Konacno vise nije mogao da cuti i jednom, dok je ponovo vodio
svog izubijanog dedu sa gradskog trga, skupio je hrabrost da mu se obrati.
"Voljeni rabi," rekao mu je drscucim glasom. "Zasto svaki dan govoris protiv
cara, kada znas da ce te vojnici opet tuci? Zasto ne cutis?"

Rabin se s ljubavlju osmjehnuo svome unuku i odgovorio mu: "Ako ne bih
govorio protiv onoga sto je pogresno, postao bih jedan od njih..."