Eto, i sve sto je ostalo od svih onih sto su se bili sjatili sa svih strana
svijeta na festival inspiracije je sjajna prasina i sjecanja...

Bio je tu i stari prijatelj Sacinandana Swami kojega mi je bilo posebno
drago vidjeti jer je prvoga dana festivala kad je dosao sa bhaktama iz New
Yorka u jednom velikom bijelom kombiju njegovim rijecima zvanom "bijeli
slon" bio jedina osoba koju san poznavala od ranije na ovom mjestu.
Preplavila su me sjecanja na sve vrijeme koje smo proveli u sluzbi pored
njega i oci su mi zasuzile. Nadam se da ste svi dobro i sretni i da
propovijedanje i sluzba u Hrvatskoj nikako ne staje vec da se mnozi i
uvecava.

Naravno da kad je Sacinandana Swami dosao da su svi poludjeli i da jer odmah
iz kombija poveo ekstatican kirtan u njegovom stilu. Onda nam se obratio
kako se moramo unijeti u festival i donijeti neku odluku koja ce nam biti
vodilja u onom oblju dozivljaja da se ne bi izgubili.

Na festivalu su bili i Radhanatha Swami, Satsvarupa Dasa Goswami(!),
Candrasekara Swami, Candramauli swami i jos mnogi znani i neznani
Prabhupadini junaci. Jako sam se iznenadila kad sam treci dan (koliko je
festival i trajao) s ledja medju slusateljstvom ugledala nasu Tapasvini dd
iz Rijeke kako zajedno sa svojim muzem slusa finalnu lekciju inspiracije
koju je dalo nekoliko svamija i Malati Dasi. Lijepo smo se pozdarvile,
upitala me kako su bhakte u hrvatskoj i obecale smo si da cemo si pisati i
da cemo se jos vidjeti, ta tu je blizu, u Columbusu, Ohio, samo nekoliko
sati voznje odavde. Bas su danas bhakte otisli tamo na neki college
preaching program. U Columbus mi je odavde na nekoliko dana optisla i nova
prijateljica Himavati iz Ceske koja svira violinu i koja je dosla iz
Vrindavana da bi Malati pratila na Rathayatra ljetnoj turneji. Spremam se na
New York Rathayatru, to sam uvijek htjela dozivjeti. Pa ako me Jagannatha
bude htio vidjeti, bit cemo i tamo.

Nego, dugo se ja vama nisam javila, znam, ali puno je sluzbe, trebalo mi je
malo dok se snadjem, a internet u sobi mi jos nije proradio pa vam moram
pisati s "javnoga" kompjutera koji nije uvijek slobodan.

Postoji lijepa web stranica www.newvrindaban.com na kojoj mozete vidjeti sve
sto se ovdje zbiva, a imaju i lijepu galeriju slika koja se redovito
obnavlja pa mozete vidjeti kako bozanstva izgledaju od dana do dana. MOlim
obratite pozornost na Sri Narasimhu kako mu se izgled polako mijenja... kao
da malo vise slici na onoga nasega sa Njemacke farme, zar ne? He, he...

No nisam ja bila lijena, mozda ste mislili da sam se sad tu zabila na New
Vrindavanu i da ne mrdam - sipak! Neki dan sam bila na Gita Nagari farmi da
bih prisustvovala vjencanju moje sestre po bogu Divyambare Dasi i Puruse
Sukte Prabhua te vidjela nakon dugo dugo vremena moga duhovnoga ucitelja,
Srila Krishnu Ksetru Prabhua. Tako smo se nekoliko nas potrpale u Malatin
super kombi kojeg joj je poklonio Radhanath Swami. Ma da vidite taj kombi,
to vam je kao mali putujuci temple. Unutra je oltar sa murtijem Srila
Prabhupade i sve po zidovima su slike Krishne u raznim lilama, Gospodina
Caitanye... sjedala se spustaju da stane vise bhakta, ima i puno lijepo
ukrasenih jastuka da nam je udobno za puta, incense, svima je mabavila
bocice vode, netko se pobrinuo i za prasadam, jako lijepo. Uz siroki highway
svako malo vidite natpis - BUCKLE UP, IT"S THE LAW, ili IT"S YOUR LIFE, IT"S
OUR LAW" (tko ne zna engleski- vezite se, takav je zakon ili vas zivot nas
zakon) bas pravo americki. Tako je u Pennsylvaniji gdje se nalazi Gita
Nagari. Kad sam slusala o toj farmi mislila sam da ce to biti nesto velebno
i grandiozno, a kad tamo cestica i natpis na drvetu Gita nagari i mali
drveni templ (iako vrlo lijepo napravljen, ali u americkom stilu). Prilazi
se sljuncanim cestama kroz dosta prostrano imanje suma i livada kojima se
secu paunovi ( i kakaju unaokolo na sto se bhakte cesto zale jer nije lako
izbjeci male projektile u travi, bas se i ne vide na prvi pogled). Jedno je
od zelenih brdasaca na imanju brdo Govardhana i do toga brda se vozi Gita
Nagari Ratha-yatra, popne se na njega i onda se vrati do hrama koji nije
daleko. Imaju prekrasne male Jagannathe i to je bas sladak festival za
njihovo zadovoljstvo.

Dok smoi se vozili, sreli smo glavnu pujarini, starija mataji crne puti,
zove se Kartamisa i prvo sto sam primjetila, osim dubokoga pogleda punoga
iskustva i ljubavi je njen prekrasan miris. Tako je valjda kad ste cisti,
onda ste cisti na svim poljima.

Vjencanje samo sto nije bilo pocelo, svi su bili uzbudjeni (valjda osim
mene, jer nekako u ovom periodu nisam previse raspolozena za vjencanja -
bila sam sretna, ali u jednu ruku i sjetna). Sjedim ja u kuticu i gledam
zrtvovanje koje je vodio Ravindra svarupa Prabhu, a kao ono ispred mene
proseta Bhagavat Das! Ma koje iznenadjenje u tudjini! Malo za njim je dosla
i Nitya lila dd, dobro su, bilo mi je jako drago da ih vidim. Tamo je i
Advaita Acarya Das, isto nas covjek i cini se da je i njemu dobro. Ma nekako
nakon ovih svih putovanja gdje god da dodjem nakon nekog se vremnena na neki nacin vezem za to mjesto, pustim nekakve umne pipke i onda kad odem pocne mi nedostajati a pocinjem se zanimati i zalokalne politike i tko ce koga i
zasto. Zato sannyasiji trebaju valjda stalno putovati jer se onda nemaju
vremena vezati ni za sto i ni za koga. Ono sto me najvise fasciniralo osim
susreta sa duhovnim uciteljem (Krishna Ksetra Prabhu dobro, ekstatican, i da
vam uskoro dolazi, ali da se krajem ljeta i vraca u Ameriku poucavati) je
darshan sa Sri Sri Radha-Damodarom. Ta su bozanstva tako milostiva i tako
uzvracaju i na najmanju sluzbu. Dok su svi castili prasadam, ja sam se
iskrala iz prasadam hall-a i otisla k njima da ih vidim nasamo. Pocela sam
pjevati Njihova imena i preplavili su me takvom toplinom i ljubavlju kakvu
dugo nisam dozivjela. Tako mi je bilo tesko kad sam mislila da ih vise necu
vidjeti tako skoro jer je Gita nagari ipak dosta daleko od New Vrindavana i
mozete si misliti kako sam se iznenadila kad me Malati za nekoliko dana
pozvala i rekla mi neka pogodim tko dolazi na festival inspiracije! Jedan
transcendentalni par - Sri Sri Radha- Damodara! Ki jaya! Mnogi bhakte kazu
kako osjecaju da Oni opet zele putovati i tako su dosli na New Vrindavan.

Bhakte su ih docekali s laticama cvijeca, kirtanom i suzama u ocima. MOram
vam reci, svi su plakali kad su ih vidjeli. To vam je bila jedna poplava
srece i neke neobicne slatke ekstaze. Brzo smo im pripremili arati plate,
Malati je napravila arati dok su bhakte pjevali i plakali. usred aratija
dosli su i Radhanatha Swami i Satsvarupa Dasa Goswami da ih vide i to je
bilo jako, jako, dirljivo... Jaya Radha-Damodara! Zovu ih srcem i dusom
Visnujane Swamija ovdje u Americi.

NO vratimo se dva dana unatrag jer preskocismo veliki dan pojave Gospodina
Narasimhe! Ovdje je najvece bozanstvo Nrisimhadeva koje sam vidjela u
ISKCONu i doista je prekrasan, poput nekoga transcendentalnog kralja.

Miloscu  bhakta biula sam zaduzena da mu sasijem odjecu i da ga obucem na
taj povoljan dan. Ucinila sam to u stilu juznoindijskih bozanstava iz
Ahobilama jer ipak je to Njegov "dom". Bhakte su bili odusevljeni, a neki su
mi rekli da im sada uopce ne nedostaje farma jer je Narasimha u istom
raspolozenju, a tu je i Sacinandana Swami i sto ces vise. Cak smo imali i
abisek koji je jako dugo trajao jer ovdje bhakte ne kupaju bozanstvo sa
oltara vec netko od bhakta donese svoga Nrisimhu pa ga sdvi mogu kupati.
Bilo je nekolikos totina ljudi na festivalu,. mozete si misliti, otpale su
mi ruke dok smo dodavali skoljke.

Za vrijeme festivala primjetila sam kako se Radhanatha Swami,i drzao po
strani i plesao sam, onda bi dosao do Nrisimhe i dugo ga gledao i molio se.
Imali smo i vatreno zrtvovanje koje je odrzao jedan od gurukulaca iz
Mayapura sa "originale gurukula" pjevanjem mantri i procedurom jajne...
ekstaza! Taj isti gurukulac, Ananda tirtha Das by the way vam dolazi i na
kamp zajedno sa svojom suprugom Radha Sundari Dasi, pozvao ih je Sacinandana Swami. Doista su prekrasan par i predani sluge Gospodinovi, vidjet cete. Bas mi je drago sto vam dolaze.

Ovdje vam imaju jedan poseban darshan Nrisimhe sa Hiranyakasipuom na krilu.
To vam svake godine organizira Jayasri Dasi, Prabhupadina ucenica. Obojaju
mu prste i oci crveno, stave mu umjetna crijeva oko vrata i sirotoga
Hiranyakasipua na krilo i onda otvore oltar uz zvuke lavlje rike, svoga u
magli i crvenim flashing svjetlima, zanimljivo i uzbudljivo, ali ja vam
nista od toga ne vidjeh jer sam neumorno dodavala skoljku entuzijastima koji
su se redali da kupaju. Zanimljivo je gledati bhekte kako prilaze Bozanstvu.
Svatko ima neko svoje raspolozenje pri tom. Kako je samo personalan ovaj nas
proces i kako je Krishna sposoban da uzvrati svima na njihove osjecaje.

Tako vam se meni na oltaru najednom pridruzila jedna entuzijasticna mata.
Izgledala je kao one punasne domacice s puno djece. Okupala je ona Narasimhu
i onda molila da ga hladi camaro. Kad je pocela hladiti samo je pocela
izgovarati sanskrtske sloke u slavu Gospodina Narasimhe, ko oni pravi
Nrisimha pujariji sa Njemacke farme, mozete si zamisliti koje iznenadjenje!
Tako je ona pjevala do kraja abiseka, bila sam u totalnoj ekstazi. Poslje
sam je pitala gdje je to naucila, a ona je rekla da je htjela nauciti djecu
da pjevaju pjesme o Nrisimhi sa cd-a kojeg je kupila pa je tako i ona
zapamtila...

Naravno da smo imali i neizostavnu Nama jajnu, ali ovdje nije dugo ostala
sjedeca. Prvo je pjevala Sacidevi, a za njom Bhakti Caru Swami. Usred
njegovoga krasnoga kirtana, bhakte su se samo poceli dizati i sve se
pretvorilo u jedan urnebesni kirtan, maharaji su plesali ko ludi, i
Radhanata Swami se pridruzio u krugu. Skakali su i smijali se, bhakte su
bacali latice cvijca unaokolo, spricali se ruzinom vodicom... ludilo...

I sad je ostala samo prasina i sjecanja... a bit ce jos tih sjecanja samo
sada moram ici, cujemo se uskoro sa dozivljajima na festivalu u cast dolaska
Srila Prabhupade u Butler, Pennsylvania, odrzanog jucer u Butleru u
prisustvu Sally i Gopala Agarwala iz Lilamrite!

vasa Mandali