Evo, zahuktalo se sve tu... nema se bas vremena... festivali, druzenja,
ludilo..., ali moram priznati da mi godi.

Tu su Niranjana Swami i Radhanatha Swami, koja milost, a i stalni resident
Varsana Swami. Jednoga smo se dana na poziv nekoliko bhakta uputili uzbrdo
pored Prabhupadine palace i skrenu li desno na vrh brda u sumarak koji se
otvara u sumski put i vodi kroz gustu zelenu mekanu travu i krosnje
stoljetnih stabala do jedne kucice od samo jedne prostorije sa velikim
velikim prozorima u kojoj zivi, proucava sastre i obozava svoje Radhe Syam
njegova svetost Varsana Swami, dobro cuvani i skriveni dragulj New Vrindavan
Dhame.

Kad smo stigli toga dana kao sto mnogih dana stizu mnogi drugi na casicu
razgovora o nektarskim tememe Krishna katha, Bozanstva su mu bila umotana u
cador a on je pokusavao upaliti pec na drva no nije mu uspijevalo jer su
drva bila previse mokra.

No, brzo je zatoplilo jer nas je bilo puno u toj maloj prostoriji koju je
nedavno okrecio i sve je lijepo i svjeze. I tako su bhakte sjeli i poceli mu
postavljeti pitanja a on je odgovarao s velikom dubinom i sirokim
poznavanjem filozofije vaishnavizma. Sjecam se kako je rekao kako je u
svetoj dhami neko vrijeme sve mirno i slatko, ali da onda dodje neka nevolja
da bi se znalo tko je kontrolor i onda se bhakte predaju Krishni i On ih
spasi. Rekao je da sve u svetoj dhami tece po volji Srimati Radharani da
procisti uvjetovane duse i zadovolji Krishnu. Isprocao nam je kako je jednom
New Vrindavan napala banda na motociklima jer se jednome od njih kci
pridruzila pokretu, a on s time nije bio previse zadovoljan.

I tako su oni dosli i poceli napadati bhakte i pucati po templeroomu. Bhakte
su bili prestraseni i bespomocni u totalnom soku i mogli su samo zazivati
Krishninu pomoc. Nekoga su bhektu i ubili i sve je bilo puno krvi. Onda su
Kirtananandu Prabhua i jos nekoga odveli na vrh brda da kopaju vlastite
grobove (!), no najednom su e stustili niz brdo i rekli ostatku ekipe neka
bjeze koliko ih noge nose! Nitko ne zna sto se ustvari dogodilo i sto ih je
potjeralo. Dvadeset godina kasnije jedna je sankirtan bhaktina setala
obliznjim gradicem i prisla jednome gospodinu u invalidskim kolicima. Lice
mu je bilo potpuno unisteno i jedva je govorio. Pitao ju je prodaje li
knjige o Bogu, o Krishni i onda joj je rekao, da ti tvoji ljudi su Bozji
ljudi, moja im se grupa pokusala osvetiti, a onda se Bog meni osvetio na
ovako strasan nacin...

I tako smo se polako spustili niz brdasce uronuli u misli o svetoj dhami i o
Krishninom junastvu.

Jednoga dana bhakte su rekli da su organizirali festival u Butleru, gradu u
kojega je Srila Prabhupada stigao kad je dosao u Ameriku. Pozvali su i
posebnu goscu Sally Agarwal, i njenu obitelj da govore o danima koje su
proveli s njime. Festival se odrzavao u zgradi koja sada pripada Butler
Cobs, kosarkaskoj momcadi, a nekoc je bila YMCA (skroman hostel za mlade) u
kojem je Prabhupada odsjeo dok je bio u Butleru. Program su pripremili u
maloj dvorani gdje je Prabhupada odrzao nekoliko predavanja. Sally, Gopal
Agarwal i kcer im Maya stigli su prije vremena a uskoro su dosli i
Radhanatha Swami, Varsana Swami te Candrasekara Swami. Zgrada je lijepo
odrzavan tipican americki javni prostor gdje se okupljaju lokalni vremesni
ljudi koji posljepodneva provode u opustanju uz biljar i razne drustvene
igre. Puna je starih fotografija kako je to nekoc bilo tako da smo mogli
vidjeti kako je mjesto izgledalo dok je Srila Prabhupada tamo boravio.
Skromno.

Program je doista bio inspirirajuci, govorili su i Prabhupadini ucenici i
Sally i Gopal. Sally je u sali rekla kako je vrlo lijepo biti "zvijezda"
prepoznata od toliko ljudi u nasem pokretu. Govorila je o Prabhupadi i
odgovarala na sva nasa pitanja. Ona je bila ta koja je sponzorirala njegov
dolazak u USA. Sjecala ga se je s puno privrzenosti. Ponijela je i razne
isjecke iz novina koje joj je Prabhupada slao kad je otisao u New York i
dalje po Americi kad je postizao razne uspjehe u svom propovijedanju i rekla
je kako je bila vrlo iznenadjena jer kad je krenuo mislila je da taj siroti
starac ide pravo u lavlje ralje strasnoga New Yorka. Prije no sto je dosao
Prabhupada im je bio poslao prospektic sa svojom slikom da bi ga znali
prepoznati kada dodje u luku. Od mnogih pitanja koja su bhakte postavljali
sjecam se da je govorila kako je najvise voljela Prabhupadin kir kojeg bi on
dugo kuhao i stavio u njega grozdjice i oraside. Cudila se i njegovom kuhalu
i obozavala sto je spremao za jesti. Spomenula je i kako je Prabhupada bio
odusevljen izborom smrznute hrane koju su cuvali u svome frizideru i da je
to takodjer i kuhao. Kaze da se s njime nikada nije osjecala neugodno i da
su ga svi ljudi koji su k njima dolazili na okupljanja da ga vide voljeli.
Takodjer je rekla da su ga tesko razumijeli jer je imao naglasak pa da je
cesto morao ponavljati recenice.

Bhakte su joj poklonili knjigu Darshani cvijece, mislim da su im dali i neku
donaciju na kraju. Najzad smo u izvedbi Atmarame Prabhua iz spanjolske
pjevali Markine Bhagavata Dharma i plakali nad Prabhupadinom iznimnom
samiloscu. Toliko nas je sve ponijelo da smo plesali medju gusto nabijenim
stolicama... onda smo krenuli do stana u kojem su Agarwalovi nekoc stanovali
ispred kojega je na travi Prabhupada prostirao svoje dhotije... :) Eto
jednom Vrindavan, uvijek Vrindavan...

Bhakte su plesali poput ludjaka ulicama toga Butlera, a usput smo i
propovijedali jednom mladom pripitom paru koji nam se pridruzio u plesanju.
Najzad su zavrsili s knjigama i prasadom u rukama i veseli otisli kuci.

Srila Prabhupada Ki jay!

Toliko za sada... vasa Mandali