Hare Krišna.
Jay Prabhupad. Ponizno štovanje.

  Ovaj vikend smo bili kod Mohana. Svi u kompletu - Sundari, mali Narotam i ja.
Kao i uvijek kod njega je spiritualno živo. Pa i zovemo se pokret zar ne...

  Mohan me zamolio da idemo u subotu u Koprivnicu u harinam budući da je tamo neka fešta i ima dosta ljudi. Rado sam to prihvatio. Naime, nekako me život odveo u druge dijelove misije na širokom polju aktivnosti koje nam je Šrila
Prabhupad ostavio pa sam rado prihvatio i ovaj dio misije. Da budem iskren to
mi je bio treći harinam. No uz Mohana, starog harinamca osjećao sam se prilično
sigurno.

  Išli smo Dodo, Boris, Gauranga Narayan, Nikola te Mohan i ja s obitelji. U
Koprivnici su nam se pridružili i tamošnji bhakte. Došavši na korzo primjetili
smo da ima puno ljudi. I buke. Na početku korza bila je skupina ljudi okupljena
oko velikog zvučnika-bučnika. Mohan je rekao - sjedimo ovdje i pjevajmo. Bilo
je to 30-ak metara od spomenutih generatora buke. Svi smo bili sumnjičavi.
Trebamo ići na drugi kraj korza gdje je mirnije! Mohan je pred našim naletima
popustio. Otišli smo na drugi kraj korza. Tamo je bilo još gore - bina, lokalne
klape, a iz velikog zvučnika je glepetala nazovi muzika.

  Tako se vratismo na <Mohanovo> mjesto - na početak korza. Mohan raspremi štand a mi sjedosmo i krenusmo pjevati. Oko velikog zvučnika skupila se ovdje skupina lokalnih baseva s basevima generirajući 100 decibelsku muziku koja nam je jedva dozvoljavala da čujemo jedan drugog. Primjeti sam kako svi pogledavamo Mohana da potvrdi našu spoznaju <ovdje se ne može> no on je već razgovarao s prvim posjetiocima na štandu. Pomislio sam da je u strasti i da ne mari baš previše za nas.

  Tako smo bili primorani da nastavimo skoncentriravši se na pjevanje Hare
Krišna maha mantre. Konačno se lokalna klapa razišla u svoj šetajući mayinam, a do nas je dopirala 80 decibelska podnošljiva tišina. Mohan je dobacio -
glasnije. Trudili smo se i uspjeli nadjačati konkurenciju. Ljudi su se počeli
okupljati. Bilo je to prometno mjesto gdje su se ljudi povremeno zaustavljali,
davali donacije, kupovali na štandu i slušali muziku. Neki su radosno
dobacivali <I mali je Hare Krišna> pokazujući na Narotamov tilak. Svirali smo
oko 2 i po sata. Bio je to uspješan harinam.

  Upitah kasnije Mohana - kako to da nisi dao znak da odustanemo na tako bučnom mjestu?

  Znaš - reče on - boljeg mjesta nema - vidio si i sam - puno je ljudi ali i
buke. Ako ćemo slušati um, mogli bi sat vremena se šetati Koprivnicom u potrazi
za boljim mjestom. Bitna je naša svjesnost a ne savršeno mjesto. Pjevali ste
dobro, glasno, skoncentrirano i harinam je uspio.

  Iz ovih jednostavnih rečenica shvatih koliko ima iskustva, koliko je predan
Šrila Prabhupadovoj misiji. Shvatih da je <izučio zanat>. Tako na jednostavan
požrtvovan i nesebičan način slavi svog duhovnog učitelja. Mohana znam dobro.
Sreća je da postoji tako požrtvovan grihasta u Hrvatskoj koji se nije zapleo
poput mene u magareća posla. Ne želim ga više hvaliti javno (da ne bih pokvario
odnos) i s ovim člankom završavam.

  Murari Gupta das