Prije 30 godina sudjelovao sam u Prabhupadinom maratonu na aerodromu u Chicagu. Jedno poslijepodne, mi, bhakte bili smo toliko opijeni dijeljenjem knjiga, da smo odlučili pokazati da se ne mora govoriti da bi se dijelile knjige, da dijeljenje knjiga ovisi samo o stanju naše svjesnosti. Tako nismo govorili.  

Nakon što sam napunio svoju torbu sa knjigama (20) maha knjiga, potapšao sam čovjeka po ramenu i pogledao ga u oči. Zaustavio se, očekivao je da nešto kažem. Šutio sam. Stavio sam mu knjigu u ruku, pokazao na Prabhupadovu sliku, prema Sanskritu unutra i onda prema gore, indicirajući da knjige znače uzdizanje. Sjećam se da sam bio odlučan da podijelim tu knjigu, nakon što sam ga pogledao u oči, udario sam se po džepu pokazujući mu da bi trebao dati donaciju. I dao je.

Bio je mladi biznismen, očigledno uvučen u jako stresan potrošački svijet. Držao je knjigu sa zahvalnošću. Kada je krenuo uhvatio sam ga za rame. Želio sam da dobije što više milosti. Zatvorili smo oči na minutu a ja sam mu u umu rekao" Ove će knjige dati smisao tvom životu." i gurnuo sam mu još dvije knjige u ruke. Sada je imao tri knjige. Ponovno sam se potapšao po džepu. Ponovno je dao donaciju. Otvorio sam jednu od knjiga, pokazao mu na dio Prabhupadinog teksta, i dao mu ga pročita. Gledao sam njegovo lice. Bilo je jasno da je Prabhupada govorio njemu.

Potapšao sam ga i nasmijao mu se, a on se smijao meni. Iako smo stajali usred najprometnijeg aerodroma na svijetu, bili smo negdje drugdje. U drugom svijetu gdje nije bilo stresa, buke, naš vlastitom svijetu svjesnosti Krsne. Onda je on pogledao i druge knjige u mojim rukama i znao sam da želi još. Dao sam mu još nekoliko knjiga. On je dao drugu donaciju. Sada je iznos prelazio 40 dolara.  

Da bi mu pokazao što je to realnosti rukom sam mu nemarno pokazao na gužvu oko nas a zatim pritisnuo kažiprst na njegovo srce, ukazujući na dušu. Gledao sam u njega, "Ti nisi  ovo tijelo, ti si duhovna duša". Razumio je poruku. Nasmijao se sa zahvalnošću. Rukovali smo se i dok se okretao činilo mi se da odlazi iz kraljevstva mira, u svijet nervoze. Na tren je oklijevao. Nije htio otići. Želio je ostati u kraljevstvu svjesnosti u kojem smo se razumjeli. Bio je sretan. Ugledao sam suze u njegovim očima. Dotaknuo sam mu ruku i pokazujući na knjige u umu rekao "Ne brini sve je u knjigama". Ponovno smo se rukovali i on je otišao. Niti on niti ja nismo progovorili ni riječ. Ipak smo u potpunosti komunicirali.

To je bilo jedno od mnogih iskustava tog poslijepodneva. Bio sam uvjeren da dijeljenje knjiga ovisi o stanju naše svjesnosti. Pristupajući ljudima putem duše najbolji je pristup za dijeljenje knjiga. Moramo biti svjesni da nismo ovo tijelo, da smo Krsnini duhovni glasnici i da moramo željeti dijeliti milost. Davati, Davati, Davati, to je naša dharma. Davati Krsnu drugima.

Preveo.... bhakta Vanja