Aravade

Da li je to nekakvo posebno selo? Ne za običnog čovjeka, no za učenike Lokanath Swami Maharaja itekako sveto mjesto. Tamo se prije skoro 59 godina rodio Padayatra ministar i, kako ga ovdje zovu, parampuja Lokanath Swami Maharaja. Caitanya Mahaprabhu, kada je posjetio mjesto rođenja svoga gurua Išvara Puri Maharaja u  Kamarhattiju, uzeo je malo zemlje s toga mjesta. Tu zemlju je pažljivo čuvao i svaki dan pojeo mali dio. Sada je običaj da bhakte slijede taj primjer i kada posjete to mjesto uzmu malo zemlje.

Ja ne moram svaki puta daleko putovati da bi došao do Aravade (mjesta gdje se rodio moj guru), dovoljno je da uzmem malo prašine s stopala našeg hrvatskog indijca Madhava Harija prabhua i to je to. On je isto iz toga sela i kako kaže na lekcijama sjeća se Maharaja kako je dolazio u njegovu školu, a on kao svaki mali Indijac je nešto prosio od njega navlačio ga za takiju (sanyas pregaču).

Danas je Aravade poznato u svijetu kao selo po jednostavnom življenju i visokom razmišljanju. Čak je ekipa od Bhaktivaibhave svamija dolazila snimiti film (nadam se da će to biti drugi hit nakon "Majke Gange"). I najintersantnije je čim uđete u selo odmah vidite ljude, bake, i sve drugo što možete vidjeti u svakom indijskom selu, samo što ovdje svi imaju zabodene ruke u japa male. To ne mežete vidjeti u svakom selu.

Ispred je hram koji je u izgradnji i ogroman (tako veliki hram ne postoji niti u jednom od 500.000 indijskih sela, isključujući Myapur, s vrlo modernim umjetničkim paviljonom u kojem možete naučiti štošta). Na 32. festivalu, koji se ovdje odigrava tradicionalno od kada je je Lokanath Sw. prvi puta posjetio svoju rodnu grudu nakon što je pobjegao s faksa i "otišao u Hare Krišna" i vratio se kao sanyasi, priređuje se veliko žrtvovanje: 108 žrtvenih vatri. Budući da nije lako naći 108 brahmana tražili su se glumci koji bi mogli glumiti brahmane.  :) Što? Sumnjate? Pa naravno da sam se javio! Imao sam ne jednu, već tri vatre ispred sebe. Uredno sam vezao onaj konac oko zgloba osobi koja je sjedila oko mene, zalivao ghi, vikao "svaha", plakao od dima koji mi je išao u oči, molio Boga da mi se vatre ne pogase... Uglavnom bilo je zanimljivo i jako moćno.

Osjetio sam zbilja prisusto Krišne u toj akciji (to su potvrdili i ostali) bez obzira što nisam niti brahmana, što ne znam te mantre, što imam nisko rođenje - ali imam jednu drugu stvar. A  to je da sam u tom trenutku bio "bijeli slon" (kako je Prabhupada nazivao svoje rasplesane zapadne bhakte u Indiji) i da ovim što sjedim ovdje privlačim jako puno indijskih ljudi koji kada vide nas postanu zainteresirani za svjesnost Krsne. Čak sam kasnije održao kratki govor na sceni pred masom od nekoliko tisuća ljudi (inače bilo ih je 20.000, ali u pandal-šator ne stanu svi pa ih je većina na prasadamu).

Rekao sam im da se u mojoj zemlji prebiva jedan njihov suseljanin  Madhav Hari i da mi je rekao da ih sve pozdravim s jednim velikim HARI BOL! Joj, kad masa zaurala HARIIII BOOOOOL!!! Prepadoše me! Rekao sam im da nije potrebno da itko ide u strane zemlje više, jer sada ljudi iz drugih zemalja dolaze k njima. I to je istina - na pozonici nas je bilo iz 10-tak zemalja.

I tako dok je ta velika yajna bila gotova i dok je Radhe Govinda (koji isto putuje s Lok. Sw. i sa mnom) prestao smeširati jednu jadnu mataji koja za vrijeme yajne nije imala svezanu kosu (nije ni mogla jer joj je bila kraća) i nakon duuuuge lekcije Lok. Sw. nastao je vašar. Pretpostavljate - ringišpili na ručni pogon i indijski sladoledi za koje više detalja o njihovom pravljenju možete saznati u Ripuhinim filmovima.

Kasnije smo saznali iz lekcije kako je to sve počelo. Kada je mladi sanyasi došao prvi put u svoje selo (Lokanath Sw.) organizirao je prvi ovakav festival i bila je šačica ljudi od kojih je jedan počeo mantrati. Ohrabren time Maharaj je odmah napisao tu vijest Srila Prabhupadu, a on odgovorio: "Sada imaš jednog čovjeka koji mantra. Probaj ga učiniti našim predstavnikom ISKCON-a tamo...!" Onda je Guru rekao na lekciji: "Bhagavat prabhu, možeš li ustati na trenutak! Tek vidiš starčića s naočalama debelih okvira (onakve kakve je Prabhupada nosio u Indiji prije nego je došao na Zapad), glave koja se trese uslijed, izgleda, neke bolesti, u šafran dothiju kako se polako starački ustaje. "Ovo je taj prvi bhakta. On sada ima 32 godine, mantra 40 krugova dnevno, vanaprasta je, čita Bhagavatam svaki dan i njegovo je ime Bhagavat prabhu" - reče Lokanath Swami. Ah, to mi je izbilo suzu iz oka.

Kasnije je Maharaja pričao o njegovom djetinjstvu, kako je trčao za bafalima, kako je tek u 14 godini vidio prvi put električnu struju, kako je išao u školu 10 kilometra daleko, često pješice jer nije htio trošiti na autobus 30 paisa (4 lipe), kako je u selo dolazio doktor svake srijede na biciklu. Nekad bi preskočio i tu srijedu, jer bolesti nije bilo. Ljudi su živjeli jednostavnim i zdravim životom. Nije to bio jedini bicikl. Bio je "još jedan i to jedini" u selu od njegovog prijatelja koji ga je učio kako voziti. Budući da je to bio jedini bicikl, bio je jako, jako star. I što je najinteresantnije, nakon 50 godina sreo je tog svoga prijatelja kako izlazi iz polja i to NA ISTOM ONOM BICIKLU! Onda je bio jako, jako star, a tek sad... Onda je rekao kada je postao sanyasi i kad je prvi puta otišao u Ameriku vidio je "groblje auta" (auto otpad) i odmah je pomislio: "Ovo ne bi prošlo u Indiji. Tamo se sve popravlja i traje dugo..."

U Aravade je sada rodna kuća Lokanath Swamija - muzej sa stvarima koje je koristio u djetinjstvu, na jednoj prigodi su organizirali da se skupe njegovi kolege iz škole i neki još živi profesori. Neki su sad njegovi učenici. I to jako ponizni, ne pada im na pamet da smetraju Gurua svojim kolegom s kojim su se navlačili, igrali, tukli... Sada su to moja braća po Bogu. Ipak nije tako kod svih. Neki su ipak obiteljski raspoloženi prema njemu (braća, sestre...), a neki i pomalo zavidni. Nakon programa, kao i uvijek, sam bio "osiguranje" ispred njegove sobe (mada to u njegovom selu ne pali, jer kao dođe neki rođak on samo uđe ne fermajući me ni 5%).

Odjednom se pojavio neki tip koji me je ošto upitao: "Gdje je Maharaja?" " Već je legao" - rekao sam. On je samo prošao pored mene, upao u sobu i probudio Gurua. Vauu, ovaj je stvarno bio brz, nisam mu uspio ni "ruku zavrnut"", a tko zna koji je on njegovih rođaka i što se tamo zbiva. Onda su upali još neki i onda vika, galama na njega na njihovom lokalnom jeziku. Ok, sad je dosta, upadam! Odam puni dandavat (tako da ih postidim, da vide kako cijeli svijet ga slijedi i da ne mogu tako vikati na njega) i onda ugodnim glasom sluge upitam pun simboličnosti: "Da li da kažem džentlmenima da dođu sutra, po danu i razgovaraju s tobom?" (drugim riječima htio sam upitati simbolično da li da ih izbacim iz sobe s nogom u zadnjicu). On se samo nasmijao i rekao: "Sutra neće biti vremena -  putujemo dalje". "U redu Maharaja" i opet sam odao poštovanje. On je samo šutio na njihove kritike i nije se branio (tako je postupao i Prabhupada kada su napadali njega osobno). Kasnije su tipovi izišli, malo galamili, hućkali se sa lokalnim brahmacarima prijeteći da će ih tući... i sve se smirilo. Kratko objašnjenje: kada uđete u taj "kanton" iznenaditi ćete se da pored ceste postoji jumbo plakat sa slikom Lokanath Sw. i ispod njega slike lokalnih političara. Ti lokalni političari su rodbina Gurua i koriste njagovu sliku da bi dobili birače (npr. ponekad i HDZ koristi Papinu sliku). No, problem je i da druga obitelj iz druge oporbene stranke isto koristi njega za birače i to je onda rat. Jedni ga stvarno obožavaju, drugi žive na kredit njegove slave (mada Guru nema nikakvih dodirnih točaka s politikom), ali tako je to kada se počne stvarati vrna-ašrama i kada velika masa prihvati sv. Krsne, ili ozbiljno, ili kao lokalnu religiju. Nemojte slučajno reći mom guruu da pišem ovako intimne stvari. Ovakvi tekstovi se mogu objavljivati kada događaji malo zastare i onda se zovu "lile", no ti tipovi su još uvijek tamo, živi, aktivni i ja opet želim otići tamo i vratiti se sa svim zubima :)

Čitajte uskoro: "Pune" Radhanat Maharaja inicira 400 bhakta i 150 brahmana.
I nemojte misliti da sam zaboravio obećani tekst "Satara".

Samo za portal Devarsi Narada das (oprostite na predugom tekstu)!