Mislim da je svatko bio u najmanju ruku iznenađen kada je prvi put čuo neobične poklike bengalskih matajis prije i za vrijeme puhanja u školjku za vrijeme mangala aratika. Interesantno da ti zvukovi jako sliče zvukovima koje smo slušali u kaubojskim filmovima u napadima Indijanaca.

Bengalske matajis to proizvode s jezikom koji brzo pomjeraju lijevo-desno. Video i audio zapise pokazati ću vam kada dođem u vaš grad. Koliko god je to interesantno i egzotično, izgleda jako smiješno kada naše, zapadne, matajis probaju to imitirati. Ha Ha. Ustvari izgleda jako nespretno i ne prirodno. To je bengalkama skoro pa urođeno.

Ponekad Jayapataka svami uđe u pun temple room i onda jedna povede uuuululululululuuuuu i ubrzo nakon toga na stotine njih prihvati. Naravno čak i Maharaju izmame osmijeh na usne. Najzanimljivije je da dok one to izvode slože neku totalno ozbiljnu facu, starije mate prekriže ruke. Onako cool.

Ne smijemo ismijavati lokalne običaje. Jednom sam u Maharaštri (to sam vam već pisao) u hramovima Vitthale vidio hodočasnike kako se hvataju za uši i skaču. Zbog neznanja sam mislio da je to primitivni oblik obožavanja. No kasnije sam morao odati poštovanje i zamoliti za oprost uvrede koju sam načinio u umu, kada sam vidio da to i moj guru radi i ostali lokalni ISKCON bhakte. To je neka vrsta samokažnjavanja.

Evo što piše Bhakti Vikas swami u svojoj knjizi Brahmacarya u Svjesnosti Krsne o tradicionalnome poštovanju prema Acaryama: "...Učenik potom treba dotaknuti svoje uši, prekrižiti ruke i dotaknuti učiteljeva stopala..."

Sjećam se, jedanput je u Zagrebačkom hramu pujari bio jedan indijski brahmacaryi i kada sam mu prijavio da sam greškom pojeo bhogu misleći da je prasadam i ispričao mu se, on je samo napravio tužni izraz lica i napravio upravo ovo iz prethodnog opisa. Činilo se kao da cijelo vrijeme kažnjava sebe vukući se za uši bez obzira što sam ja bio kriv. Toliko o običajima.

p.s. Kad smo kod običaja, znate li da je rukovanje izgleda vedski običaj. U Šrimad Bhagavatamu Visnu se rukovao s Brahmom.