Svi želimo znati tko smo uistinu mi, koja nam je uloga namijenjena u Božjem planu, kako možemo pridonijeti Božjem djelu. A, Božjom milošću, možda dobijemo smisao našem pozivu, što nam je činiti u Njegovoj službi. Ali čak i onda, možemo pobjeći od onog što znamo da nam je obveza, pobjeći od  onog što nam je dužnost. Možemo se uplašiti izazova koji nas čekaju, i povući se su u nešto gdje mislimo da smo sigurniji, neko udobnije mjesto. Uvijek imamo tu mogućnost – suočiti se s Bogom i misijom koju nam je namijenio, ili pobjeći od Njega, i tako odstupiti od našeg istinskog bića.

Posebno kad postajemo stariji, možemo se zapitati kakve ćemo plodove naših napora brati, tada se zapitamo dali se uopće treba truditi. Čak i oni koji se s vjerom trude služiti Gospodina mogu se zapitati što će biti sa svim njihovim trudom, sa projektima koje su preuzeli.

Nedavno sam naišao na riječi Oscara Romeroa, Rimokatoličkog Nadbiskupa iz El Salvadora, koje je izgovorio nedugo prije smrti.

„Pomaže, sada i tada, napraviti korak unatrag i sve dobro pogledati. Kraljevstvo nije samo izvan našeg dohvata, ono je izvan našeg pogleda. U životu smo postigni samo malen djelić veličanstvenog pothvata Božjeg djela. Ništa što napravimo nije potpuno, što je dokaz da je kraljevstvo uvijek iznad nas. Izjave ne kažu sve što treba. Ni jedna molitva u potpunosti ne izražava naše vjerovanje.Ni jedna religija ne donosi savršenstvo. Ni jedan pastoralni posjet ne donosi puninu. Ni jedan program ne ispunjava misiju Crkve, ni jedan postavljeni cilj ili zadatak ne uključuje sve.

To je ono što smo mi otprilike. Sadimo biljke koje će jednog dana niknuti. Zalijevamo tek posađeno sjeme, znajući da u budućnosti obećavaju. Polažemo osnove koje će trebati daljnji razvoj. Osiguravamo kvasac koji će proizvesti daleko iznad naših mogućnosti. Ne možemo sve napraviti, i osjećaj oslobođenosti je u shvaćanju toga. To nam omogućuje da nešto učinimo, i da se potrudimo oko toga. Može biti nesavršeno, ali to je početak, korak na putu, i prilika za Gospodinovu milost da uđe i učini ostalo, možda nikada nećemo vidjeti krajnji rezultat, ali to je razlika između glavnog konstruktora i radnika. Mi smo radnici, a ne glavni konstruktori; ministri ne mesije. Mi smo božji poslanici budućnosti a ne svoji vlastiti. „

Iako te riječi nisu pobudile pitanja u mom umu, dotakle su moje srce, i inspirirale me da se potpuno posvetim – ili  ponovno posvetiti - u ono u što vjerujem, u moju službu za mog duhovnog učitelja, Srila Prabhupadu, i u njegovu misiju – iskusiti djelovanje istinske Svjesnosti Krsne i podijeliti je s drugima. I tako, nakon dana molitve i kontemplacije, želim podijeliti s vama ovo razmišljanje – i inspirirajuće riječi.