..... Sljedeća stanica na našem putu je bio Washington, gdje me Gospodin blagoslovio surovom stvarnošću života, kako ne bi zaboravio njegov pravi smisao. Blagoslov je stigao u obliku Bhakti Tirtha Maharaje koji je, iako se već mjesecima bori s tumorom, tek kad se tumor počeo širiti i izvan tijela priznao poraz. Kad su me njegovi sljedbenici upoznali s njegovim zdravstvenim stanjem, očekivao sam da ću ga naći kako u krevetu razmišlja o smrti.

Ali, ušavši u njegovu sobu, ugodno sam se iznenadio, vidjevši ga kako lijepo odjeven i veseo sjedi na stolici. Malo je smršavio od posljednji put kad sam ga vidio, ali zato još uvijek njegovo lice obasjava široki osmijeh.

Razgovarajući, rekao mi je kako zna da neće još dugo živjeti, tumor mu sve više zahvaća kosti. Čak mi je i pokazao veliki tumor na vratu.

On nije prvi sljedbenik na rubu smrti kojeg posjećujem, ali njegova pojava duboko utječe na mene. U njemu vidim sebe, u smislu da je njegova služba u svjesnosti Krišne jako utjecala na mene. Živio je kao sannyasi i putujući propovjednik, posjetivši mnoge zemlje diljem svijeta. Čak je u nekoj zemlji znao i propovijedati iako smo kroz nju prolazili samo u povorci velikog festivala.

Lani smo čak gostovali na Hrvatskoj televiziji u poznatoj jutarnjoj emisiji. Kao i ja, on je pisac koji zna pridobiti mnoštvo sljedbenika. Sada je odjednom njegova služba naglo prekinuta i preostaje mu još svega nekoliko dana ili tjedana života. To mi je uistinu otvorilo oči i pomoglo da shvatim koliko je smrt ustvari blizu.

„Samo me vrijeme dijeli od slične sudbine“ odjednom, osjetio sam neopisivu želju da postanem Krišnin sluga.

„Danas ili sutra napustit ću ovo materijalno tijelo i s njim će nestati svaki osjećaj zadovoljstva i sreće. Materijalno zadovoljstvo je samo privid istinske sreće. O ume moj, nadiđi ovu lažnu sreću i nađi zadovoljstvo u istinskoj, vječnoj sreći sa božanskim slugama u Vrindavani“
                                    (Vrindavan-mahimamrta, Poglavlje 1, text 24)

Osjetivši moju uznemirenost Maharaja reče: „Moji dani putujućeg propovjednika su završeni. Teško mi je povjerovati da sam se nakon mnogo godina propovijedanja u različitim gradovima iznenada našao zatočen unutar ove sobe. “ I uozbilji se.

„Ne mogu to shvatiti“, kažem.
„Ne, ne možeš“, reče on s umornim osmjehom.
„Možeš li mi reći nešto o razmišljanjima i shvaćanjima drugih sljedbenika na rubu smrti?“

Na tren sam razmislio, i sjetio se kako je naš brat po Bogu Sridhar Swami neustrašivo gledao smrti u lice. Tad sam shvatio da je svjestan da će i dalje služiti Gospodina; kako u ovom životu služimo Gurua i Krišnu, tako ćemo ih nastaviti služiti i u sljedećem životu.

Maharaja na tren razmisli, pa onda potvrdno kimne glavom. Koliki teret za nekog na rubu smrti.

Odjednom Maharaja razgovor prebaci na, za njega posebno važnu temu: „Zabrinut sam za mnoštvo sljedbenika koji neće dobiti odgovarajuću skrb kad se razbole. Zato što sam vođa, od sljedbenika dobivam dovoljno novca za skrb i lijekove. Bio sam u mnogim bolnicama i kod mnogo doktora. To sve puno košta, običnom sljedbeniku tako nešto neće biti dostupno. Zato sam odlučio osnovati zakladu od novca koji ostane od mojih donacija, kako bi i drugima bilo osigurano jednako liječenje."

Zaprepastio sam se: „Pa on je bez sumnje pravi Vaisnava“, pomislih „nalazi se na rubu smrti, a brine se za zdravlje drugih“

Vidjelo se da mu um brzo radi, jer je nastavio: „Svjestan sam da je u mom srcu mnogo nečistoća, a i zabrinut sam da možda neće biti vremena da ih pročistim.“

Nije me ništa pitao, ali sam znao da traži savjet.

„Maharaja, cijela tvoja služba je izvanredna, nema sumnje da će to u trenutku tvoje smrti Krišna uzeti u obzir.“

Vayur anilam amrtam
Athedam bhasantam sariram
Om krato smara krtam smara
Krato smara krtam smara

Neka se ovo privremeno tijelo pretvori u pepeo, a životni zrak neka se pomješa s ostalim zrakom. Sada, o moj Gospodine, sjeti se svih mojih žrtvovanja, zato što si Ti prvobitni dobročinitelj, molim te, sjeti se svega što sam učinio za Tebe"
                                                      (Sri Isopanishad, mantra 17)

Želeći još više ohrabriti Maharaju, počeo sam pričati priču o Ramanujacaryi, koji je slično pitanje postavio Božanstvu Ranganathi „O moj Gospodine, koja je sudbina sljedbenika koji Te se ne može sjetiti u trenutku smrti?“

Božanstvo razmislivši malo reče „Ako Me se sljedbenik ne može sjetiti u trenutku smrti, onda ću se ja sjetiti moga sljedbenika.“

Maharaja se nasmije. I tada poče veličati neke od mojih propovjedi, pa sam odlučio da je vrijeme da krenem. Na odlasku sam ga pozvao da sljedeći dan dođe na Gaura Purnima proslavu u Potomac hram.

Sljedeći dan, nešto prije sundara arotika ugodno sam se iznenadio kada sam ga vidio kako dolazi u kolicima, a razveselili su se i sljedbenici u prepunom hramu kad su ga vidjeli. Iako sam planirao biti glavni predavač, zamolio sam Maharaju da održi predavanje poslije arotika. Nakon predivnog predavanja od pola sata predao mi je mikrofon.

„Večeras ću reći samo nekoliko riječi jer bih želio da se ovaj događaj pamti po predivnim riječima Njegove Svetosti Bhakti Tirtha Maharaje“.

Neki sljedbenici počeše plakati. Ja sam veličao godine Maharajine službe i na kraju sam dodao kako ne sumnjam da će se vratiti Bogu. "Jedina naša kvalifikacija za dostizanje tako uzvišenog stanja je bezuzročna milost duhovnog učitelja, a dokaz da je Maharaja dostigao tu milost je da ga je Srila Prabhupada zagrlio nakon što se vratio iz propovjedačke misije iza željezne zavjese."

Drugo jutro bio sam toliko umoran da sam otkazao predavanje a i trebao sam se pakirati prije puta. Kasnije sam se osjećao ponižen jer sam čuo da je Bhakti Tirtha Maharaja, iako iscrpljen bolešću održao predavanje u svojoj sobi. Postalo je očito da iako traži savjete od mene, još toliko toga moram naučiti od njega.