Budući da su bhakte česti avioputnici za očekivati je da je veća mogućnost za razvoj nekih neobičnih događaja, pa čak i jako neugodnih vezanih za zrakoplove i zračne luke. To su primijetili i scenaristi i redatelji u to vrijeme poznate franšize komičnih filmova „Ima li pilota u avionu“. Sjetimo se samo dijelova filma kada se putnike pita za opredjeljenje – kupe za pušače ili ne pušače, kupe za mantrače ili ne mantrače :)

Kada bi netko bio inspiriran prikupiti priče bhakta i njihovih dogodovština vezanih za putovanja avionima siguran sam da bi to mogla biti jako dobra knjiga ili film. U slučaju da do toga dođe nadam se da će ovaj moj članak biti inspiracija budućem scenaristu :)

Upravo se vratio jedan naš uvaženi bhakta iz Zagreba s puta iz Indije i kada je sletao u Brisel točno za vrijeme eksplozije bombe u tamošnjoj zračnoj luci (za koju oni nisu znali apsolutno ništa), kapetan im je rekao da moraju ostati u avionu još neko vrijeme radi sitnih tehničkih stvari. No, kako su oni čekali i gledali kroz prozor kako prolazi jedno vatrogasno vozilo, pa drugo, treće, pa isto tako i vozila hitne pomoći…, znali su „izgleda da je odnio vrag šalu“.

Otvaraju se vrata aviona i mole se putnici da odmah iziđu bez ikakve prtljage, a u avion ulazi policija. Nakon toga su ih sve stavili u neki sabirni centar bez ikakvih obavijesti do kada će biti tamo i što će biti s njihovom prtljagom. Naš bhakta se našao na poprilično niskim temperaturama u dhotiju, tankoj majci i srećom s jednom dekicom koju je uspio na izlasku ponijeti iz aviona. Shvativši da će ta situacija potrajati dugo, nekako je šmugnuo svim kontrolama i pokušao tražiti alternativni prijevoz do Hrvatske.

Nije niti slutio da su u Belgiji svi prijevozi zaustavljeni, te je preko nekih sela i alternativnih putova došao do Amstredama, a od tamo do Zagreba. Treba napomenuti da su mu ljudi vidjevši ga u dhotiju bez ikakvih osobnih stvari prilazili i davali vodu, hranu i čak su mu sve karte za lokalne vlakove (one rijetke koji su još vozili) dali besplatno. Još čeka vijesti o svojoj prtljazi.

Osobno sam imao dosta „lila“ iz zračnih luka, ali izdvojio bih samo jednu. Nakon rušenja nebodera u New Yorku pooštrila su se pravila za ručnu prtljagu kod svih avioprijevoznika, pa tako i u Indiji. Lokanath Swami, kao i većina sanyasija u to vrijeme, je imao problem s prevoženjem dandhe (štapa od 4 spojena bambusa koji tradicionalno nose sanyasiji ). U očima zaštitara zračnih luka to je moglo biti potencijalno oružje. Valjda je Maharaja htio iskušati sreću s prevoženjem dandhe dajući je meni (misleći da možda zapadnjacima neće praviti probleme)  da mu je dovezem avionom u Pune (indijski grad, dok je on išao nekim alternativnim prijevozom.

I tako sam ja lijepo ušao u zračnu luku noseći dandhu i moram priznati, koliko god mi je bilo neugodno, malo je bilo i „fora“ jer su svi me gledali s poštovanjem. Šteta što su mi dhoti i kurta bili bijeli i tako kvarili „predstavu“. No, čim sam se počeo približavati avionu, opkolile su me službene osobe. O, oo! Znao sam da to nije dobro. Ljubazno su mi rekli da im predam dandhu. Objasnio sam im da me je Guru zamolio da je ponesem sa sobom kao ručnu prtljagu jer nije zgodno da se prlja s ostalom prtljagom koja ide u avion, a osim toga može se i oštetiti. Ipak je to sveta stvar. No, nije bilo pregovora. Oduzeli su mi je obećavajući da će je vratiti pri slijetanju. Tako je i bilo. I čim su mi je dali u ruke i čim sam se s njom pojavio na izlaznim vratima zračne luke odmah su mi neki ljudi odali dandhavat (odavanje poštovanje ležeći na podu ispruženog cijelog tijela). E, tada mi više nije bilo „fora“, već „ful“ neugodno. Pokus s prijevozom dandhe kao ručne prtljage u rukama zapadnjaka nije uspio. No, vidio sam da su se nakon toga neki sanyasiji dosjetili i svoje dande napravili na rasklapanje. Pa, čak nešto slično i kao ribarske štapove, odnosno radio antene koje se izvlače.

Sve što sam do sada napisao je bio (malo duži) uvod za ovu nevjerojatnu priču koju ćete sada čuti. Čuo sam je neki dan od svoga brata po Bogu i poželio brzo podijeliti s vama. Pazite dobro! Sve što ćete pročitati je živa istina i nije ništa preuveličano.

Dakle, taj moj brat po Bogu se vraćao iz Malezije i imao je presjedanje u Rimu. Čim je ušao u avion, kao što i većina bhakta radi, počeo je mantrati. Radio je to tiho za sebe, no bio tu jedan problem. Mantrao je na „kliker“ (kali yuga japu). Jedan od putnika se uznemirio, pozvao osoblje i prijavio „sumnjivu“ osobu. Stjuardesa je porazgovarala s bhaktom i on joj je objasnio svrhu brojača njegovih izgovorenih mantri. No, sada su i drugi putnici počeli se uznemiravati i glasno vikati da je riječ o bombi i da je u njegovim rukama detonator. Znate li što se desi kada netko u avionu spomene bombu? Ajme, majko! Ulaze naoružani karabinjeri, prazne avion do zadnjega čovjeka i našega bhaktu odvode u policijsku postaju na saslušanje. On uporno viče da je nevin i daje Hare Krišna, oni uporno mu govore da ga ne razumiju jer ne znaju engleski i postavljaju mu pitanja je li on vjere za koju se sada smatra da je najviše povezana s terorizmom. On im uporno odgovara da je Hare Krišna, a ni ga uporno tjeraju da prizna svoju "pravu vjeru", maloprije spomenutu (nije bio u dhotiju). I to navlačenje je trajalo, znate koliko? Dva dana. Tek nakon što su ga pustiti nakon dva dana (toliko je trebalo da se detaljno pregleda avion da nema nekih eksplozivnih naprava u sebi) i nakon što je ponovno ušao u isti avion u kojem su ga pogledom probadali svi putnici gnjevni što su zbog njega morali odgoditi putovanje 2 dana, slijedilo je ono neočekivano. Kapetan je odgodio uzlijetanje dokle god bhakta ne napusti zrakoplov. Nije htio uzletjeti dokle god u avionu  putnik koji je „nanio svima toliko nevolja“. Bhakta napušta zrakoplov i traži alternativni prijevoz do Slovenije. Niti jedan avioprijevoznik, od uključenih u njegovo kombinirano putovanje,  mu nije htio napraviti povrat novca za kartu koju nije mogao iskoristiti. Razmišlja o sudu, no za pokretanje postupka bi mu trebalo za početak 20 000 eura (mada bi po predviđanjima u slučaju da dobije parnicu mogao profitirati s oštetom od pola milijuna eura za povredu ljudskih i vjerskih prava).

Nevjerojatno, zar ne? Dakle, treba promisliti kako se odjenuti (dhoti ili civino odijelo), uobičajena japa ili „kliker“, odjel za mantranje ili ne mantranje (iz komedije „Ima li pilota u avionu“ – chanting or no chanting uz pitanje smoking or no smoking)… Sve su to pitanja na koja trebamo sami donijeti odluku i siguran sam da će svaki odgovor biti ispravan.

Mogao bih vam još pisati i o tome kako su avioprijevoznici promijenili pravila zračnih luka zbog jednog sanyasija koji je uvijek slao prtljagu po učenicima da je predaju, a on bi sam znao zakasniti čak i dva sata. Pravilo je do tada bilo da avion ne smije uzletjeti dokle god se ne ukrca i zadnji putnik koji je predao prtljagu. Tako su ga morali svi putnici čekati u avionu dokle god on ne dođe (propovjednicima je teško odvojiti se od bhakta koji ga žele zadržati što dulje sa sobom). I tako su avio prijevoznici zbog tog sanyasija promijenili pravilo da se više ne mora čekati putnik koji je predao prtljagu u avion, već se može otići bez njega s njegovom prtljagom.

Dakle, mogao bih još pisati o tome i drugim „lilama“ vezanim za bhakte i avione, ali ostavimo to za neki dobar film :)