Autor predvodi grupu bhakta koji su doputovali na Šri Lanku u siječnju i veljači da bi pomogli u humanitarnom radu poslije naleta tsunamia. Ovaj članak treći je dio izvještaja. U prvom i drugom djelu, autor opisuje što ga je navelo na odluku da ode na Šri Lanku, njegovo putovanje kroz uništene krajeve južnih obala zemlje i susret s vladinim predstavnicima u vezi ISKON-ove suradnje u humanitarnim akcijama.

(Slika gore) Kombi iz programa "Hare Krsna Relief" staje duž južne obale Šri Lanke.
(Gore u lijevom kutu) Indradyumna Maharaja drži jednu od mnogih beba koje su mu donijete za blagoslove.
(Desno) Trojica ruskih bhakta koja su pritekla pomoći u vezi kuhanja.

Dan nakon povratka u Colombo s našeg putovanja u Maratu brzo smo se zaokupirali humanitarnim poslovima. Koristili smo kapital doniran iz inozemstva da kupimo osnovne potrepštine za kuhanje: tone riže, dhala, povrća, također začina, pet velikih novih lonaca i različitih kuhinjskih pomagala. Desetak bhakta ukrcalo je sve na vladin teretnjak, prikačili ga za kombi i vratilo se na jug Šri Lanke, spremni da počnu pripremati dnevni prasadam za pet tisuća beskućnika.

Isti dan krenuo sam s troje bhakta u drugom kombiju i zaputio se na istočnu obalu Šri Lanke, tražeći mogućnost da distribuiramo prasadam i u tim krajevima. Trinaestosatna vožnja vodila nas je kroz brdovite krajolike i stotinu kilometara područja uz ocean.

(Slika gore) Tara dasa (USA) rukuje se s Generalom Kulatugom koji koordinira projekte humanitarne pomoći na Južnoj Obali. Također na slici je i Laksminatha dasa, voditelj "Food for life" projekta u Durbanu u Južnoj Africi.

Veliki dio istočne obale kontroliran je od strane Tamilskih Tigrova. Pobunjeničke snage držale su Sinhalsku vladu trinaest godina, dok prije tri godine nisu ugovorili primirje. Ono je i dalje na snazi, ali vlada ne garantira sigurnost humanitarnim radnicima, koji ulaze u i dalje okupirano područje.

“Ako idete distribuirati prasadam i održavati kirtane, oni vas neće uznemirivati” rekao nam je Mahakarta dasa, predsjednik hrama u Colombu. “U stvari oni će vas lijepo dočekati. Većina zaliha za pomoć iz cijelog svijeta podijeljena je na južnoj obali Lanke pod kontrolom vlade.”

Horor kojem sam bio svjedok na južnoj obali izgledao je tako dalek putujući kroz slikovite krajolike prašume. Vijugava cesta povela nas je kroz neke od najljepših krajolika koje sam ikad vidio. Dobra cesta služila je mnoge turiste koji su dolazili na Šri Lanku prije i neko vrijeme poslije rata. Nevjerojatna je raznolikost šarenih ptica raspršena vlažnim zrakom, sto se svojim prekrasnim bojama žestoko suprotstavljaju snažnom zelenom krajoliku prašume. Tropska klima i obilje raznih životnih staništa osigurala je Šri Lanci obilje raznih ptica. “Ovdje ima više od četiri stotine vrsta”, rekao nam je vozač.

Prošli smo blizu Kandya, drugog po veličini grada na otoku i Sinhalškom kulturnom i spiritualnom sjedištu. Nakon nekoliko sati, upitao sam vozača:

“Kako ćemo znati da smo na Tamil Tiger teritoriju?”
“Znati ćete” rekao je uz smijeh. Sat kasnije kad se dnevno svijetlo polako gasilo i ja polako utonuo u san probudilo me treskanje našeg kombija.
“Sto se dešava?” upitao sam vozača.
“Sada smo na Tamil Tiger teritoriju” odgovorio je.

Gurnuo sam glavu kroz prozor i vidio rupe na cesti svakih nekoliko metara. Asvalt je bio polomljen na svim krajevima, i usput se naziralo nekoliko iskrivljenih putnih znakova.

“Ovdje počinje drugačiji svijet” rekao je vozač.

Neki dijelovi područja pod nadzorom su vlade a drugi pod nadzorom Tamilskih Tigrova. Uskoro smo došli do vladine kontrolne stanice. Vojnici su prišli našem kombiju s upaljenim lampama. Ne znajući što da radim, jednostavno sam se nasmiješio. Na moje iznenađenje i on se nasmijao.

“Oni znaju da ste vi ovdje radi humanitarne pomoći” rekao je vozač. “Malo turista zalazi u ove krajeve”.
“Mogu razumjeti zašto” odgovorio sam.

Vojnici su nas pustili da prođemo. Kad smo odskakutali dalje napeo sam oči da vidim džunglu oko nas. Odjednom, naš vozač je naglo zakočio kako bi izbjegao udarac nečeg ogromnog što se stvorilo ispred nas.

“Hare Krsna! To je slon!” uzviknuo je jedan bhakta. Ponovno ubacujući u brzinu vozač je polako zaobišao zvijer.

LJUDI U ŠOKU

Malo poslije ponoći stigli smo u naše odredište, malo selo blizu Batticoloa na najistočnijem dijelu Šri Lanke. Uskoro smo sreli lokalnog Hindu svećenika s kojim smo imali ugovoren sastanak. Poveo nas je u salu za vjenčanja, preko puta hrama Gospodina Ganeše, gdje smo se trebali odmoriti te noći. Unutra je sijala mala svjetiljka, i ja sam bio iznenađen vidjevši toliko puno ljudi kako spavaju na podu.

(Slika lijevo) Indradyumna Swami gleda identifikacijski broj Tamilskog Tigra.

“Oni su ribolovci koji su izgubili svoje familije i domove dolaskom tsunamija”, rekao je svećenik.

Kada sam postavo mrežu za komarce, velika munja je zasjala na nebu i najavila početak oluje. Uskoro je kiša počela padati, ali unatoč tome zaspao sam vrlo brzo iscrpljen zamornim putovanjem.

Ujutro smo s lokalnim svećenikom, našim prevoditeljem išli posjetiti kamp za beskućnike. Prišavši prvom kampu upitao sam svećenika kako se snalaze s hranom.

“Hrana ne predstavlja problem”, rekao je. “Iako je vlada podarila malu pomoć, naši ljudi iz unutrašnjosti, nepogođeni naletom tsunamija, daju dovoljne količine riže i graha. Indijska vlada također je poslala nekoliko brodova namirnica. Pravi problem je da većina žrtava tsunamija pati zbog traume. Ljudi su još uvijek u šoku. Najmanje dva puta tjedno prošire se glasine da dolazi novi tsunami i ljudi paničare. Zgrabe djecu i počnu vrišteći bježati iz kampa.”

“ Jeste li vi istrenirani da ljudima pomognete da se izvuku iz traume?” upitao me.
“Ne”, odgovorio sam, ”ali mi imamo specijalni lijek za takve stvari”.
“Specijalni lijek?”
“Da, čekajte i vidjet ćete”.

Kad smo ušetali u prvi kamp primijetio sam očite razlike između njih i ljudi sa južne obale. Oko sedam stotina osoba vrtilo se uokolo. Stvari su izgledale veoma loše. Tamo nije bilo predstavnika Crvenog Križa ili vojske. Ljudi su bili u potpunosti dezorijentirani. Mnogi su bili ranjeni. Lice jedne žene bijaše u potpunosti izgoreno i tek je počelo zacjeljivati. Tuga je prekrila cijeli kamp poput tamnog monsunskog oblaka.

Ušetavši ravno u centar kampa zamolio sam stolicu i sjeo. Znatiželjni ljudi počeše se okupljati oko nas. Bhakte sjedoše blizu mene. Uzeo sam bubanj u ruke i počeo pjevati Hare Krsna. Nekoliko minuta cijeli je kamp pažljivo slušao. Kako se ritam ubrzavao, primijetio sam da plješću, prvo lagano a onda veoma entuzijastično. Nakon deset minuta stao sam. Okrenuo sam se svećeniku i rekao:

“Oni ne pjevaju, samo plješću”. Nagnuo se i prošaptao:
“Oni ne znaju za Krišnu, ali znaju za Ramacandru. Ipak je ovo mjesto gdje je živio Ravana.”

(Slika gore) Izbjeglice u kampu na Istočnoj Obali sretno pjevaju Imena Gospodina Ramacandre.
(Desno) Indradyumna Maharaja dijeli djeci svoj osobni prasadam koji je ponio na put.

Ponovo sam započeo kirtan pjevajući: “Raghupati Raghava Raja Rama, Patita Pavana Sita Rama.” U istom trenu ljudi su odgovorili smiješeći se i pjevajući. Kako je kirtan ubrzavao neki su počeli plesati. Nakon dvadeset minuta završio sam kirtan, a atmosfera je bila kao Vaikunta, duhovni svijet.

Začuđeni svećenik reče: “Oni izgledaju tako sretno!”

Okrenuvši se sa smiješkom odgovorih: “To je lijek svetih imena”.

Nakon što se skupina smjestila na pod počeo sam pričati priče iz Ramayane. Bijaše očito dok su potvrđivali klimanjem glave da poznaju te zabave, ali upijali su nektar Raminog života kao da o njemu prvi put čuju. Nakon četrdeset i pet minuta pozvao sam svu djecu da priđu naprijed, pa ih upitah nekoliko jednostavnih pitanja: Tko je gospodin Rama? Koje je boje? Tko je njegov najvjerniji sluga? Kad bi djeca točno odgovorila dao bih im male kalendare sa slikama Radhe i Krsne. Po entuzijazmu djece moglo se vidjeti da im te šarene sličice vrijede kao zlato. Tad sam ih naučio Hare Krsna mantru i zbog njihovog pjevanja ekspandirala se blažena atmosfera.

Kada smo se spremali otići mnogo žena se zaletilo prema nama noseći bebe i stavljajući ih u moje ruke. Nisam bio baš siguran što da radim, tako da sam svakoj bebi pjevao Hare Krsna mantru na uho. Bilo je mnogo beba pa je to trajalo dosta dugo.

Kad smo se vraćali prema vratima, cijeli kamp nas je slijedio. Bili su veoma srdačni; svi su mahali, a neki čak i plakali kad smo ušli u naš kombi i krenuli u slijedeći kamp. Sve me je to još više uvjerilo da su kirtana i priče o Krsni rješenje za sve probleme Kali-yuge.

(Lijevo) Izbjeglice se opraštaju sa svojim posjetiteljima.

RIJEČ SA ZAPADNE OBALE

Dok smo se vozili prema slijedećem kampu, primio sam poziv od Tara Dase, koji je bio menadžer za dijeljenje prasadama u Marati na jugu.

“Sve ide u redu Maharaja” reče Tara. “Jučer smo podijelili četiri tisuće tanjura prasadama. To je tek početak. Mnogi ljudi u kampu pridružuju se u pomoći skupljanja drva za kuhanje, i u sjeckanju povrća. Poglavar je aranžirao da dobijemo kamione s kojima idemo u nekoliko kampova svaki dan i dijelimo prasadam. Mnogi bhakta stići će iz Rusije” ,nastavo je, “i počet ćemo također dijeliti prasadam u drugim dijelovima zemlje.”

Nastavivši se voziti prema sljedećem kampu svećenik mi se obratio: “Najtraumatiziraniji ljudi su još uvijek na plaži. Iako su njihove kuće uništene neki od njih ne žele otići. Misliš li da bi njih trebali prve obići? Oni uistinu trebaju pomoć.”

“Dobro” rekao sam “Idemo”.

(Desno) Na Istočnoj Obali Dhruva dasa (USA) i Nitai dasa (London) obilaze uništeno područje.

Nakon nekoliko minuta bili smo na plaži. Kad smo izašli iz kombija imao sam osjećaj da me oči varaju. Sve je bilo uništeno dokle god je sezao pogled. Uništenje je izgledalo mnogo intenzivnije nego na južnom dijelu zemlje. Tsunami je sravnio gotovo svaku kuću. Auti, bicikli, stolice, sofe, igračke, očigledno neograničen izbor razne parafenalije - bijaše razbacan posvuda. Strašan zadah smrti protezaše se svugdje. Prekrio sam usta tkaninom.

“Sigurno mrtve životinje”, reče svečenik, “ali i dalje nalazimo ljudska tijela. Oni su pod ruševinama kuća i također tu i tamo izrone i isplivaju na obalu.”

Na našem putu vidio sam uništenje samo s distance. Sad hodam kroz to. Morali smo oprezno koračati kroz razrovano područje, preko gomile razbijenog stakla, betonskih komada, i oštrih dijelova drveća i strujnih stupova - i kostiju, koje su onako bijele blještale na tropskom suncu. U blizini vidjeh humanitarne organizacije koje su sve špricale sredstvom protiv infekcija.

“Božjom milošću još nema epidemije”, reče svećenik.

Hodajući kroz jedan kvart uništen tsunamiem, došli smo preko puta dvojci utučenih ljudi sto su sjedili na hrpi koja je nekoć bila kuća. Kad smo prišli jedan od njih nekontrolirano jecajući reče: “Bio sam na vrhu kuće i vidio svoju majku kako se utopljava pred mojim očima.”

“Ja sam izgubio dvoje djece” ustajući reče drugi čovjek. “Ispali su iz mojih ruku dok sam sjedio upravo ovdje. Hvatajući moju majicu, zavrištao je “Zašto je to Bog dopustio! Ja nisam loš čovjek!” U tom trenu nije bilo ničeg za reći; riječi ne mogu dati razlog koji bi uklonio takvo uznemirenje. Jednostavno stavio sam ruke oko njega. Nakon dvije minute, kad se naša grupa trebala vratiti, nježno sam mu rekao “Hare Krišna.” Klimajući glavom, pogledao je u nebo, u tišini prihvaćajući svoju sudbinu.

Nekoliko minuta kasnije prišli smo razrušenom templu. “Gdje je svećenik?” upitao sam.

“Umro je u tsunamiu”, reče naš svećenik. “Teško da je itko preživio u ovom području. Spalili smo njegovo tijelo i prosuli pepeo u more”.

IZGUBLJENE OBITELJI

U tom trenu ugledah mladog dečka što besciljno sam luta unaokolo. Rekao sam svećeniku da ga pozove.

“Što radiš ovdje?” pitao sam ga “Škola je počela prije par dana.”
“Tražim tijela svojih roditelja, troje braće i četiriju sestara,” reče ošamućeno “Strašni ocean ih je odnio”.

Posjeo sam ga na tlo i stavio ruke na njegova ramena. “Tijelo je prolazno”, rekao sam, “Ali duša je vječna i nikada ne umire”. Tih par riječi su ga smirile, tako da sam nastavio. “Tvoji roditelji, braća i sestre su sada negdje. Ti ih više nećeš vidjeti u ovom životu”. Upitah ga gdje živi.

“S tetom”. Odgovori.
“Ne vraćaj se više ovdje” kažem “Tvoja majka želi da si sada u školi. Jesam li u pravu?”
“Da”, složio se i kad se okrenuo da ode reče: “Hvala ti”.

Nakon što je otišao, uznemirena žena dotrčala je do mene i zgrabila mi ruku. Pričala je ne Tamilu pa je nisam razumio.

“Kaže da je izgubila muža i osamo godišnju kćer u tsunamiu”. Njen tri godine star dječak je u bolnici. Ona nema novaca da ga uzdržava. Pita te ako joj možeš dati nešto.”

Gurnuo sam ruku u džep i izvadio dvije tisuće rupia te ih položih u njenu ruku. Još uvijek plačući, otrčala je svojoj kući.

Proveli smo nekoliko sati u ruševinama blizu plaže, pričajući s ljudima i pokušavajući im pomoći najbolje što smo mogli. Ponekad bi im ponudio transcendentalno znanje, ali češće bi ih jednostavno zagrlio davajući im utjehu koju su toliko trebali.

(Lijevo) Stariji čovjek u sredini pjeva o Gospodinu Rami dok se Indradyumna Swami i njegov tim spremaju napustiti izbjeglički kamp.

DJEČJI OSMJESI

Na povratku u naš kombi zaustavili smo se kraj lokalne škole koja poslije tsunamia nija bila ništa više nego nakošena željezna konstrukcija. Ulazeći unutra vidjeh tridesetoro ili četrdesetoro djece kojima učitelji daju lekciju matematike. Kad su me djeca ugledala znatiželjno su prišla. Proveo sam nekoliko minuta rukujući se s njima, pitajući ih imena, I vukući curicama pletenice. Naučio sam djecu pjevati Hare Krišna i nakon kratkog kirtana smo otišli. Dok smo odlazili učitelj reče:

“Hvala vam, oni nikad neće zaboraviti vaš posjet”. Hodajući natrag prema kombiju, rekao sam svećeniku:
”Samo u ovom selu treba godina i godina da se sve popravi.
“Možete li ostati malo duže?” Upitao je.
“Bojim se da moram ići”, odgovorio sam, “ali poslat ću grupu bhakta ovdje za nekoliko dana da dijele prasadam i pjevaju s ljudima. Raširiti ću vijest o ovom mjestu. Sigurno ima bhakta iz inozemstva koji će žrtvovati malo vremena i također doći ovdje. Zaustavivši se, svećenik je uzeo obije moje ruke i rekao:

“Reci im da ćemo im biti najzahvalniji, čak i ako dođu na par dana.”

Posjetili smo još nekoliko kampova i slijedeći dan započeli dugu vožnju do Columba..

ISKCONOVO SIROTIŠTE

Kad smo kasno tog poslijepodneva prilazili našoj bazi u Columbu, vozač me je podsjetio na obećanje da ću posjetiti sirotište pod vodstvom lokalnog ISKON-ovog templa, nedaleko od grada. Vidjevši da sam umoran i pomalo neodlučan, on reče:

(Slika desno) Djeca iz ISKCON-ovog sirotišta u Colombu priređuju Swamiju srdačan doček.

“To su prekrasni mali bhakte.
“Bhakte?” Upitah. 
“Da, to je više od sirotišta, idemo?”
“U redu” potvrdih.

Kad smo stigli u sirotište, susreo sam Nandarani Dasi, Mahakartinu ženu, koji je započeo projekt prije sedam godina.

“Trenutačno imamo sedamdeset i devetoro djece”, reče, “većina ih je siročad iz rata, ali nedavno nas nakon haranja tsunamija vlada zamolila da primimo još sedamdeset i petero djece. Zbog toga, upravo smo počeli s izgradnjom novog stambenog objekta. Kad me je provela okolo iznenadio sam se kako je sve čisto i dobro organizirano.

“Također vodimo škole za djecu” reče s osmijehom.
“Mora da je teško podizati djecu koja su iskusila užase rata” nataknuo sam.
“Mnogi su vidjeli svoje roditelje ubijene” rekla je ozbiljno “To je bila tehnika korištena od vojnika obiju strana. Ali s vremenom djeca su prihvatila sve što su vidjela u ratu.
“Kako to?”
“Kroz svjesnost Krišne”, odgovori, “ dođi, pokazat ću ti”

Odvela me je u templ gdje su me djeca nestrpljivo čekala. Kada sam ušao unutra svi su odali poštovanje i onda me s veseljem okružili.

“Oni žele čuti priče o Krišni”, ona reče, ”i onda imati kirtan. To je njihov život i duša.”

Počeo sam im pričati priče svjesne Krišne, i nakon sat vremena uzeo sam mridangu i započeo kirtan. Još jednom postao sam svjedok milosti Svetog Imena, dok su djeca veselo plesala, njihovi veliki osmjesi emanirali su dječjim entuzijazmom. Poveo sam kirtan i vani duž cijelog imanja. Bili su van sebe od sreće.

Nakon sat i pol postao sam iscrpljen i doveo kirtan ekipu nazad u templ. Oni su htjeli još, pa sam se počeo moliti za snagu da ispunim njihovu želju za Svetim Imenima. Kad smo napokon završili, sjeo sam na tlo i sva su me djeca okružila. Blistavi osmjesi i dalje su krasili njihova nevina lica. “Jesam li ja u ratom razorenoj zemlji, nedavno pokošenoj tsunamijem, ili sam na Vaikunti?” Zapanjeno sam se pitao u sebi. Ponovno gledajući u sjajna dječja lica, znao sam: “Na tren, ja sam na Vaikunti.”

Te noći davao sam posljednje upute o infrastrukturi, koja je postavljena u službu našeg humanitarnog rada na otoku.

(Desno) Koraci u pripremanju paketa prasadama.

(Dolje) Indradyumna Swami i Priyavrata das, međunarodni koordinator "Food for life" programa dijele pakete prasadama u Matara oblasti na Južnoj obali.

Trebao sam otići za nekoliko dana, a bhakte koji su došli sa mnom iz inozemstva, nastavit će posao najmanje slijedeća dva mjeseca. Prije odmora sjeto sam se obećanja datog svećeniku na istočnoj obali. Napisao sam e-mailove nekolicini braće po Bogu, pitajući ih da li mogu provesti neko vrijeme na istočnoj obali, i pomoći seljanima da se lakše nose s tragedijom tsunamia. Dobio sam kratki odgovor. “Ne znam koliko mogu pomoći.” Napisao je jedan brat po Bogu. “Nemam novca, i nemam iskustva u savjetovanju”.

Napisao sam odgovor: “Samo dođi sa svetim imenima, to je ono sto sada najviše trebaju”.

"Neka ti Krsnino sveto ime koji je rezervoar sve transcendentalne sreće, uništavatelj kali-yuginih grijeha, najprošišćavajuće od pročišćavajućih stvari, hrana svetih osoba na putu za duhovni svijet, vrt sveg zadovoljstva gdje se čuju glasovi velikih sveca, filozofa i pjesnika, život pravilnosti, i sjeme drveta religioznosti, donese sve transcendentalne povoljnosti.”
                                                        - Srila Rupa Gosvami, Padvavali 19

---------------------------------------------------------------------------------------------

Uzeto iz “Dnevnika putujućeg Propovjednika, 6, Poglavlje 4.

Za primit poglavlja putem e-maila pri regularnom izlasku, pišite na indradyumna.swami@pamho.net

Poglavlje 3 i 4 također su dostupni putem http://www.krishna.com/

Za više informacija, fotografija i snimki sa Sri Lankinih humanitarnih akcija, posjetite nas na: www.krishna.com/393

---------------------------------------------------------------------------------------------

Copyright The Bhaktivedanta Book Trust. Used by permission.