Pojavio se 1830.g. u Terakholi pored rijeke Padme (Istočni Bengal, danas Bangladeš) u obitelji vaisya.

20g. Živio je kao grhastha, prodajući žitarice. Čak je i tada pokazivao svoju spiritualnost. Nakon smrti žene napušta posao i odlazi u Vrndavan. Tamo od Srila Bhagavata dasa Babajija (jedan od glavnih učenika Jagannatha dasa Babajija), prihvaća tradicionalnu Paramahamsa Vaisnava Babaji odjeću. Postaje potpuno odvojen. Tako živi 30 g. vršeći velike strogosti. Lutao je po mjestima Krsninih i Radhinih zabava dozivajući Njihova Imena. Ponekad bi nešto isprosio za jelo, a ponekad bi jeo mulj s obale Radha Kunda i Yamune.

Povremeno bi išao na hodočašća po Indiji (uključujući Navadvip Dhamu).

1897g. nakon otkrivanja Yoga-pitha dolazi u Sri Navadvip Dham. Ponekad bi prosio hranu ili bi kuhao u odbačenim posudama. Kao odjeću je koristio odbačene tkanine kojom su pokrivani leševi prije nego što bi bili spaljeni. Te godine Srila Bhaktivinoda Thakura sagradio je svoju asramu na obali Sarasvati (Godruma, Jvananda-Sukunda-Kunja). Gaura Kisora poštovao je Bhaktivinoda Thakuru kao svog gurua (pa ga je i prihvatio kao svog siksa-gurua) jer on je bio brat po Bogu njegovog diksa-gurua i dolazio je na Bhaktivinodine lekcije.

Imao je samo Tulasi ogrlicu, Tulasi brojanicu i knjige pjesama Narottama dasa Thakure. Nikada nikome nije dozvoljavao da ga služi. Često bi govorio: "U ovom materijalnom svijetu ja sam potpuno sam u svom služenju Krsne i svi ste vrijedni mog obožavanja."

1908.g. je skoro potpuno oslijepio. Živio je u Pradyumna Kunju. Prestao je putovati, samo bi ponekad odlazio do Bhaktivinoda Thahure. Ponekad uopče nije bio svijestan svoje vanjske tijelesne svijesti, tako da nije znao da li ima odijeću na sebi. Savijetovali su mu neka ode u Calcuttu okulisti, a on bi odgovorio: "Nikada neću ići u iluzorni svijet, Calcuttu."

Uvijek je postio na Ekadasi i to bez kapi vode. Mnogi ljudi bi dolazli kod njega po savjete, a on bi ih šokirao svojim odgovorima (poznavajući pravo stanje njihovih srca). Iako skoro nepismen i slijep učenjaci bi mu prilazili po pravilne zaključke (siddhante) teških filozofskih teza i uvijek bi dobili savršen odgovor. Šest mjeseci živio je u toaletu u Rani dharma-Sali u Kuliyi. Govorio bi da je zadah materijalističke osobe gori od zadaha izmeta i urina.

Napustio je ovaj svijet 1915.g. u dharma-sali.

Prihvatio je za svog učenika Srila Bhaktisiddhantu Sarasvatija.

Danas se njegov samadhi nalazi u Vrajapatanu (manifestaciji Vrndavane u Mayapuru).