Jay Sri Sri Gaura-Nitai! 

    Prije četiri godine, u desetom mjesecu, Sri Sri Gaura-Nitai su stigli u život naše male osječke obitelji milošću Mitilanande mataji. Ona Ih je donijela iz Indije i poklonila supruzi Danijeli i meni kao "vjenčani dar" na dan našeg vaišnavskog vjenčanja u Vukovarskoj 22 u Osijeku. 

    S obožavanjem smo počeli možda godinu dana kasnije, kada nam je kći bila  samostalnija. Uslijedio je lijep, iako možda naporan period sangi i SF-ova na kojima su sudjelovali Gaura-Nitai i putovali Su redovno sa nama u košari na biciklu. 

Išlo je to tako sve do opet desetog mjeseca 2005. godine.  Te nedjeljne večeri, iako već jednom otišli sa SF-a, vratili smo se po "Shridareve kekse" i u cijeloj pomutnji oko nebrojenih stvari koje sam nosio na biciklu, uz malu Petru koja je sjedila ispred mene, odložio sam "na trenutak" Gaura-Nitai na izlog, lijevo kod ulaza u osječki temple. To je bio trenutak koji sam žarko poslije želio vratiti. 

   Kada se Danijela vratila sa keksima otišli smo i dok smo se sjetili na Njih, bili smo već kod kuće. Vratio sam se što sam brže mogao, međutim još izdaleka sam shvatio da je dvadeset minuta bilo dovoljno da Ih netko uzme. Bili su u novoj torbi, sa svom svojom parafernalijom koju je supruga upravo taj dan uredila i posložila da bude s Njima. 

    Nisam Ih mogao naći. Tražili su Ih bhakte, tražio sam Ih ja, nijem u nevjerici. Kakav tukac! Kako je moguće izgubiti Boga? Eto kako! Potreban je bio naročito rafiniran oblik lažnog ega kojim sam se ja očigledno mogao podičiti. 

    Iako me supruga u strahu od daljnjih krivih poteza zvala kući ja sam lutao, pregledavao kante za smeće, ispitivao ljude. 

    Na kraju sam otišao na Policiju. Opisivao sam policajcu situaciju. Slovkao sam mu, kako bi unio sve u zapisnik: "G-A-U-R-A-N-G-A,  N-I-T-Y-A-N-A-N-D-A, eto Oni su nestali ", slušao sam sam sebe ne znajući je li ovo smiješno ili je za plakanje. 

    Kod kuće nismo govorili ni riječi. U mraku sobe su se samo čuli naši jecaji. Nisam se mogao smiriti niti sam želio. Po prvi put u životu smo shvaćali da su nam postali mnogo bliži nego što smo mislili. Po prvi put sam zaista razumio da ovaj proces funkcionira. Po prvi put smo plakali za Sri Sri Gaura-Nitai.   

     Pisali smo i lijepili letke, objavljivali na radiju, na Internetu, nudili nagradu, pregledavali trgovine starinama, parkirališta, livade,  ...  ništa. 

    Nije prošlo niti tjedan dana i milošću Divya-prabhande prabhua dobili smo drugi par Sri Sri Gaura-Nitai. Donio ih je iz Zagreba, gdje ih je čuvao Hanuman prabhu.

     Ovih dana, opet u listopadu, Kartik, dvije godine kasnije. Priča se nastavila. Barem manifestirani dio. Nemanifestirani se, jasno, odvijao negdje bez prekida.  

    Zvoni telefon. Sidhi-sadhana prabhu. Gaura-Nitai su se vratili! Suvarna bindu prabhu ih je donio sa onog istog mjesta gdje sam ih ostavio prije dvije godine. Bili su u istoj torbi, čini se, nedirnuti. Promatrao je torbu neko vrijeme i bez da je torbu ikada vidio, zaključio je da je unutra sigurno neka transcendentalna osoba.

       Iako sam znao da se ne šali, nisam mogao vjerovati da se to događa. Ipak nisam se čudio, osjećao sam oduvijek da ćemo se sresti i to se i desilo uz svepovoljno prisustvo Suvarna bindhu prabhua. Kako je za izgubiti Gaura-Nitai potreban određen ego, isto tako je odgovarajući ego potreban i za Njihov pronalazak. Nisam se uopće čudio što ga Suvarnabindhu prabhu ima. Bilo bi upravo čudno da nije tako. 

     Mnogo življe je reagirala moja supruga koja se zacrvenila u licu i sa smiješkom od dobrih metar i po skočila od stola. Iako cijeli dan nije častila, ostavila je stol, sjela u auto i otišla po cvijeće i u hram. 

     Suvarna bindhu Ih je dočekao uz ples, pun uzbuđenja. Okupao Ih je. Zajedno sa Danijelom okitio i postavio na oltar u centru gdje su dobili SF ponudu Sidhi-sadhana prabhua, arati i kirtan. 

    Vratili su se u velikom stilu. Ostat će u osječkom centru praviti društvo Sidhi-sadhana prabhuu koji će se u narednom vremenu brinuti o Njima.    

     Nije važno gdje su bili, rekla bi moja supruga, nije važno ništa, osim da Su opet tu, da Su dobro. Plakala je opet zahvalna za vrijeme koje su nam dali da naučimo nešto o sebi i o Njima. 

      Iako Gospodin ne želi biti sa mnom, što Mu i ne mogu mogu zamjeriti, naporima i željom vaisnava i moje supruge uporno je vraćan u moje nedostojne ruke gdje je bio i ostao kako bi upravo te bhakte učinio sretnim. Odajem svoje ponizno poštovanje svim bhaktama čijom milošću sam došao i jesam u Njihovom društvu, dan za danom! 

     Tako je velik broj bhakta koji su ugrađivali i ugrađuju svoje živote u našu zajednicu iz koje i dandanas svi crpimo snagu. Snagu tako rijetku i lijepu. Želja mi je da svima Vama budem samo neprimjetni sluga i u to ime pišem ove redove. Veliko Vam hvala svima.. baš svima .. za sve .. upravo sve!

               Hare Krishna !

                                                        Vaš neotesani sluga Dvijavara das !