zahvaljujem se Dharmasetu Prabhuu na svom trudu koji je uložio u milostivi FFL program, kao i na pozivu da sudjelujem u posjeti domu u Pustodolu. Nije mi prvi put da sam s FFL-om posjetio jedno od takvih tužnih mjesta, no ovaj put dojam je bio posebno snažan. unatoč idiličnom zagorskom krajoliku, toplom smještaju, pažnji i brizi osoblja doma, riječi ne mogu dovoljno opisati strahotnu stvarnost i sudbinu kroz koju prolaze te duše. djeca su bila posebno oduševljena našim dolaskom i odmah su pokušala sudjelovati u plesu i pjesmi. iako nespretni, njihovi su pokušaji bili istinski vapaj. kroz neartikulirane krikove pokušavali su nas oponašati, no sve što se moglo naslutiti bio je hropac haa.. haa.. krš.. krš.. raa.. raa.. naša je misao bila jedinstvena '..ove duše i da hoće ne mogu nanijeti uvredu Svetom Imenu.. mogu samo primiti veliki dar i veliki blagoslov.. stoga smo pjevali glasno i s velikim entuzijazmom.. pred takvim prizorima čak i iz moga uma, makar u tim trenucima, bestragom su nestale sve egomanije i čežnje za materijalnim.. kako je vrijeme odmicalo njihovo pjevanje je postajalo sve jasnije i jasnije. Na kraju posve jasno pjevali su zajedno s nama 'Hare Krišna! Hare Rama! Hare Krišna! Hare Rama!' na kraju kad smo već otišli iz njihovih prostora i prolazili nekim drugim dugim hodnicima ta su nas djeca dočekala 'iz zasjede' nekog od vratnih prozora. udarajući dlanovima po staklu širokih pogleda ispunjenih čežnjom, dozivali su nas 'Hare Krišna! Hare Krišna! Hare Krišna!...'