"Moj Muslimanski brat"

Svakog dana, prije provjere e-maila, psihički se pripremim na dobro, loše i ružno.  Na stotine učenika i još više bhakta s kojima se redovito dopisujem. Prirodne sile me prisiljavaju da vidim različite stvari koje se događaju u svijetu.

16. ožujak 2006, nije nikakav izuzetak. Djeci treba nadjenuti imena, izraziti sućut obiteljima duša koje su nas napustile, blagosloviti učenike (i dvoje kazniti), smjernice za novo vjenčane, i razmotriti molbu bivšeg učenika da se vrati.

Jedno ime u mom mailboxu mi je privuklo pažnju. Bila je to Jahnukanyaka dasi, bhaktina iz Sarajeva, Bosne. Upoznao sam je prije nekoliko godina, kad sam prvi put bio tamo. Riskirala je život kako bi početkom "90-ih propovijedala , za vrijeme rata koji je u tri godine odnio preko 100.000 života. Takav bhakta zaslužuje pažnju, odmah sam otvorio njezin e-mail.

Nadao sam se kako ću u njemu čitati o uspjehu Sarajevskih bhakta u dijeljenju knjiga, ali  na žalost sam saznao o odlasku mog dobrog prijatelja, doktora Abdulaha Nakaša.

Prvi put sam sreo dr. Nakaša u travnju 1996, u krvavom hodniku napola razrušene središnje bolnice u Sarajevu, par dana nakon završetka rata. Tog dana našu harinam skupinu noževima su napali muslimanski vojnici, i nekoliko bhakta ozbiljno je ranjeno.

Nakon što sam ostale bhakte otpratio do hrama, vratio sam se u bolnicu kako bi posjetio ozljeđenje. Kada je dr. Nakaš čuo da je vođa našeg pokreta u bolnici, došao je i upoznao se sa mnom. Vaši ljudi su ozbiljno ranjeni, rekao mi je, ali nisu kritično. Preživjet će.

Podignuo je ruke u zrak; ja sam pobožan Musliman, reče,  sramim se što su moji sunarodnjaci  učinili. Rat je završio, sad prolijevamo krv stranaca u našem gradu. Oprostite nam, molim vas.

Ispružio je ruku. Mi smo braća, rekao je gestikulacijom poniznosti, koju nikada neću zaboraviti.

Rukovali smo se, bio je uprljan krvlju bhakta i u ruci je još uvijek držao skalpel. Doktore, rekoh, niste krivi vi ni vaša religija. To je djelo šačice članova.

Lijevo: Dr. Abdulah Nakaš iz ratnih dana

I opet se otišao pobrinuti za ranjene bhakte.

Dok sam čekao, vojnici koji su nas napali došli su u bolnicu dovršiti započeto. Okružili su me i pljunuli mi u lice. Dr. Nakaš čuo je komešanje. Izjurio je iz operacijske i izderao se na vojnike neka odu. Iako je bio slab i nenaoružan, poslušali su ga i otišli.

Jahnukanyaka mi je taj dan rekla da ga svi u Sarajevu poštuju zbog njegove nesebične službe za vrijeme rata. Tri godine je neprestano operirao, dan u bolnici dan van nje, a često i preko noći teške pacijente. Operirao je u nemogućim uvjetima, često bez vode ili struje, i s malo medicinske opreme. Posljednje  dvije godine rata bolnica nije imala anestezije. Jedva je jeo i spavao. I sama bolnica je napadana i nekoliko puta raketirana.

Kako je to moguće? Pitao sam je, od kud mu tolika snaga?

Nasmijala se. Za vrijeme rata, reče, nekoliko bhakta i ja smo redovito posjećivali bolnicu, dijeleći prasadam a ponekad smo održavali programe za pacijente i bolničko osoblje. Tih dana bilo je opasno bit vani jer je Srpska vojska opkolila grad i svakodnevno je raketirala i pucala na građane.

U bolnici sam upoznala Dr. Nakaša, nastavi ona. Imao je skrpljenu Bhagavad-gitu, i čitao ju je kolegama prije operacije. Rekao je da mu je pomogla da shvati besmrtnost duše i dala mu snage dok je gledao ljude kako mu pred očima umiru.

Bio sam iznenađen da pobožan Musliman, koji svakodnevno ide u džamiju, ne samo da čita Bhagavad-gitu nego to dijeli s drugima. Kada sam tih dana vodio sankirtan, mnogi doktori muslimani, kojima sam prilazio kupovali bi Bhagavad-gitu jer su znali da im iz nje dr. Nakas čita.

Sad mi je sve jasno, rekoh.

Sada, par godina kasnije, sjedim pred kompjuterom, prisjećajući se naših razgovora i preplavljen osjećajima zbog ovog jutrošnjeg maila. Pronašao sam Jahnukanyakain broj u Sarajevu i nazvao je.

Primio sam tvoj email o Dr. Nakašu, rekoh joj, žao mi je što čujem za njegov odlazak. Bio je iznimna osoba, bio je spreman premostiti razlike koje su često razdvajale ljude zbog nacionalnosti, rase, i religije.

Ovdje u Sarajevu, reče ona, oplakivali su ga svi, Muslimani, Kršćani i Židovi.

Dali je i nakon rata ostao u vezi s nama i dalje nastavio čitat Bhagavad- gitu? Pitao sam je.

Da, nastavio je, odgovorila je. Nakon rata otišla sam posjetiti London, i kada sam se vratila u Sarajevo, odnijela sam mu prasadam. Tokom razgovora ponudio mi je da će nam pomoći naći zgradu za novi hram u Sarajevu. Iznenadila sam se jer sam znala da to neće biti lako. Bosna je prvenstveno muslimanska država.

Tijekom rata dobila sam bruh od prenošenja silnih knjiga, i kada sam to rekla Dr. Nakasu ponudio se da će me besplatno operirati. Rekao mi je da sam njegova sestra po Bogu. Sestra mi je kasnije rekla da je za vrijeme operacije recitirao stihove iz Bhagavad-gite, koje je znao napamet.

Nikad u cijeloj svojoj karijeri nije otišao na odmor. Nakon rata jednostavno je nastavio raditi, operirao je svaki dan. Nedavno je dobio srčani udar. Operiran je ali je pao u komu. Bio je na intenzivnoj njezi i samo je medicinsko osoblje moglo k njemu. Nazvala sam njegovog brata, ravnatelja bolnice, i molila ga da me pusti svom bratu.

Na moje iznenađenje dozvolio mi je. Morala sam staviti kiruršku masku i obući ogrtač. Mnogo doktora i sestara je bilo u sobi Dr. Nakaša kada sam ušla u nju. Bio je jako popularan, voljen i poštovan. Sve su pokušali kako bi ga spasili.

Ispočetka sam bila šokirana kada sam vidjela sve cjevčice i aparate koji ga održavaju na životu. Usprkos činjenici da je većina medicinskog osoblja bila Muslimani, počela sam na glas čitati njegovo najdraže poglavlje iz Bhagavad-gite, deveto poglavlje. Svi doktori i sestre ponizno su pognuli glave i u tišini sam pročitala čitavo poglavlje.

Nakon par dana su me nazvali i zamolili da opet dođem. Shvatila sam to kao poseban angažman Krsne za dr. Nakaša. Tada sam pjevala Damodar – astakam molitve i Hare Krsna mantru, i čitala se sedmo poglavlje Bhagavad-gite. I ovaj put svo osoblje me pažljivo slušalo. Znali su da bi dr. Nakaš tako želio.

Umro je dva dana kasnije. S nekoliko bhakta sam bila na njegovoj sahrani. Bilo je više od 10.000 ljudi. Bio je narodni junak. Ljudi u Sarajevu su ga voljeli. Kremiran je u skladu s muslimanskim običajima. Al možete li zamisliti – tamo smo bili i mi, odjeveni u našu tradicionalnu Vaisnavsku odjeću. Nitko se nije bunio. Svi su znali koliko nas je volio, i koliko smo mi voljeli njega.

Dok je govorila, nisam mogao zadržati suze. Nisu tekle samo zbog činjenice što je Dr. Nakaš cijenio besmrtnu mudrost iz Bhagavad-gite, i pomagao bhaktama na kraju rata i kasnije, nego zbog mog vlastitog iskustva koje sam imao s njim. Još sam ga mogao vidjeti kako se ispričava zbog nepravde koju su nam nanijela njegova Muslimanska braća i kako viče na vojnike koji su me htjeli ubiti. To je jedan od najsnažnijih trenutaka koje sam doživio, on je odigrao najznačajniju ulogu u spašavanju mog života i života naših ranjenih bhakta.

Kada sam završio razgovor s Jahnukanyakom došao sam pred božanstva, tužan, i molio sam Gospodina da prihvati pobožnu službu Dr. Nakaša koju je provodio kao pobožni musliman i obožavatelj svete mudrosti Bhagavad-gite. Svijet mora toliko toga naučiti od Dr. Nakaša: kako cijeniti i s poštovanjem se odnositi prema drugim kulturama i religijama. 

                                    *********************

U Indiji, čak i sela u unutrašnjosti, sve Hinduističke i Muslimanske zajednice nastoje živjeti u skladu postojećim vezama između sebe. Mladi starije pripadnike sela zovu caca ili kaka, striče, a muškarci koji su vršnjaci jedan drugog zovu dada, brate. Odnosi među njima su prijateljski. Čak jedni druge pozivaju kućama (Muslimani Hinduse, i Hindusi Muslimane). Obadvije strane i Hinduistička i Muslimanska, prihvaćaju pozive i sudjeluju u svečanostima. Čak i prije 50 – 60 godina, odnosi između Hindusa i Muslimana bili su prijateljski, bez ikakvih uznemirenja. U povijesti Indije ne nalazimo nikakav Hinduističko-Muslimanski sukob, čak ni za vrijeme dok su Muslimani vladali državom. Sukob između Hindusa i Muslimana stvorili su pokvareni političari, prvenstveno strani vladari, i to je postalo toliko ponižavajuće da su Indiju podijelili na Hindustan i Pakistan. Na sreću, ono što može ujediniti ne samo Hinduse i Muslimane  nego i sve zajednice je Hare Krsna pokret na čvrstim temeljima načinjenih od ljubavi prema Bogu.

[Caitanya-caritamrta, Adi-lila 17.149, purport]

------------------------------------------------------------------

Linkovi na web-u koji govore o Dr. Nakašu:

http://www.bih.net.ba/info_novosti+M553d4465b16.html
http://www.obs.ba/novosti/index.php?kategorija=1&clanak=70
http://www.24sata.info/portal/pregled.php?ArtID=17247
http://www.oslobodjenje.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=47447&Itemid=44