Maharaja nas dovodi na terasu na prvom katu hotela među grane borove šume. Pravo iznenađenje. Za razliku od templerooma, ovdje puše ugodni povjetarac, a dočekuju nas i dva orkestra, koji se nadjačavaju. Cvrčanje cvrčaka i pjev ptica.

Kada se terasa popunila bhaktama, Maharaja nas upućuje da se okrenemo prema oltaru koji je još uvijek zatvoren čadrom sa svetim imenima. Moli dvojicu bhakta da otkriju čadar i da nam razotkriju potpuno neobično Božanstvo. I stvarno iznenađenje. Pored crno-bijele slike Šrila Prabhupada u onoj njegovoj poznatoj smiješnoj kapici, nađe se još jedan okvir u koji su se svi zagledali. Interesantno, tu su bili i čašica s vodom, papučice, mala kunti-mala (ogrlica od Tulasija), a pored slike čak i buketić od lavande i busen suhe divljeg zobi. Na vrhu okvira nalazi se paunovo pero. Sve je ok, ali gdje je tu Krišna? Kada se malo bolje pogleda u okviru slike se vidi ispisana Maha mantra. To je Krišna koji ćemo danas obožavati. Najmilostivije božanstvo za koje čak niti ne postoje striktna pravila da bi se obožavalo.

Maharaja nam je dao još par uputa (da se uvijek vraćamo na prvo Hare, da se uvijek prisjećamo da se Ime ne razlikuje od Krišne i treće – uf, zaboravio sam, ali nema veze) i onda smo svi uronili u individulanu meditaciju s japa malom. Hare Krišna, Hare…