Članci
Kalendar najava
Najave
Novosti
Galerije
Oglasi
Pojmovnik
Dokumenti
Kalendari
Trenutak inspiracije ::
Živa su bića u ovom uvjetovanom svijetu Moji vječni odvojeni djelići. Zbog uvjetovana života teško se bore sa šest osjetila, u koje se ubraja i um.
-- Bhagavad-gita 15.7 --
Članci ::
Članak, objavljeno: Pet, 17.05.24. 14:21
 

Prvi koraci vanaprasthe

 
Vanaprastha ashrama - bijeg od materijalnog života?
by Murari Gupta das
 
 
Kad sam napunio pedeset godina, imao sam najveću plaću i radio manje nego ikad, još imam dobar odnos sa suprugom (u Kali Yugi gotovo nevjerojatno) i bio sam cijenjeni član kako u društvu tako i u ISKCON-u. Bio sam rajadvipa – kralj na svom otoku. Sagradio sam dvije kuće za goste zajedno s kućom u kojoj sam živio, a Bhakti Vikasa Swami, moj Guru Maharaja, znao se šaliti: "Od householdera postao si housesholder!" (op. prev.od kućedomaćina postao si veleposjednik).

Moj potez k vanaprastha ashramu stoga nije bio bijeg od materijalnog života i imao je još veći utjecaj na bhakte koji su me okruživali jer su znali da nemam značajnijih problema u bračnom životu. Budući da je samo nekoliko bhakta znalo što ću učiniti, većina je bila zapanjena nakon mog odlaska. Neki su bhakte komentirali da je moj odlazak pokazao pravi put za druge, a mnogi su još uvijek u čudu, tiho i pažljivo promatrajući što će iz toga proizaći.
 
Drugi, koje nisam poznavao, jednostavno su pretpostavili da bježim od odgovornosti koje idu uz grhasta ashram. Jedan od ovdašnjih autoriteta ovdje mi je priznao: "Kad sam čuo da dolaziš, pomislio sam da vjerojatno imaš problema u obiteljskom životu."

Ali to je bilo daleko od istine. Sundari Devi Dasi, moja supruga, u potpunosti je podržala moju ideju kada sam joj rekao prije godinu dana. Bhakti Vikasa Swami posljednjih je nekoliko godina naglašavao vanaprastha ashram jer je sada moja generacija blizu pedesetih.(Naravno, ovo nije njegova ideja, on nam je samo "podcrtao" ono što je zapisano u Prabhupadovim knjigama – daiva-varnashrama koju je dao izravno Gospodin Krsna).
 
Maharaja je jednom rekao ako je vaša supruga zaista čisti bhakta, uzet će vas za ruku i odvući do kućnog praga, govoreći: "Molim te idi, napusti dom, uzmi potpuno utočište Krsne i propovijedaj društvu." Ali ako ona nije na toj razini, trebali biste biti svjesni da opet bolje napustiti takav dom, uzeti potpuno Krsnino utočište i propovijedati društvu. Stoga je Sundari sretno dala svoj pristanak, iako je prirodno gajila izvjesnu bojazan.



Zamolio sam za blagoslov i svoje sinove (dob - 16. i 18. godina), koji su me također podržali. Budući da je najstariji dobio vozačku i može djelomično preuzeti moju ulogu, pristao je da mi da šest mjeseci slobodno da odem u Indiju. Nakon toga on će napustiti gnijezdo, a ja ću biti potreban obitelji još godinu dana –razdoblje kada najmlađi završava školu.

Nakon toga sam dobio dopuštenje od Guru Maharaja i dvojice starijih prijatelja i braće po Bogu. Zatražio sam prijem u hram u Bhopalu, u Indiji, gdje nisam poznavao nikoga! Znao sam da su oni uglavnom moja braća po Bogu i da imaju jak brahmacari ashram od više od 30 brahmacarija. Čuo sam da imaju više od sto okolnih članova zajednice i da se spremaju izgraditi novi hram. Ali osim toga, nisam imao puno više informacija. Ipak, bio sam sretan kad sam dobio zeleno svjetlo od hrama i bio sam spreman za svoju vanaprastha avanturu.

Zašto bi se netko povukao iz situacije u kojoj je potpuno zadovoljan? Zašto bi se osoba maknula iz svoje zone komfora i otišla u neizvjesno polje gdje nikoga ne poznaje? Uostalom, jedan od mojih prijatelja,Gokula Candra Prabhu, predsjednik je hrama u velikom hramu u Salemu u Indiji, i on me pozvao tamo, ali sam ga pristojno zamolio za blagoslov da odem u Bhopal. Svaki put kad sam bio u Salemu, bhakte su me tretirali kao najvećeg gosta, kao da sam kralj. Naravno, to je njihova uloga. Ali moja je da sam trebao pobjeći iz udobnosti u kojoj sam bio zadnjih 30 godina.
 
Želio sam pobjeći od uloge onoga koji, pod izlikom yukta-vairagye, nudi Krsni obilnu hranu, potpuno svjestan onoga što slijedi iza toga. Zašto bi se netko poželio napustiti udobni dom i otići u neistraženo područje? To može učiniti samo luda osoba, ili možda netko tko je lud za Krsnom. Nisam bio ni jedno od toga; samo obični bhakta koji s vjerom čita Prabhupadine knjige.

Vanaprastha život bio mi je na umu čak i prije petnaest godina kada je moja žena poželjela četvrto dijete. Bili smo u srednjim tridesetima. Fakultet nam je pojeo mladost, obavezni vojni rok u Hrvatskoj još godinu dana, a onda smo sredili kuću i odlučili imati djecu. Prvi sin napustio je tijelo odmah nakon rođenja. Nakon toga dobili smo još dva sina, a onda je supruga poželjela kćer. Pristao sam i pokušavali smo otprilike godinu dana. Rekao sam, "Uredu, pokušajmo još tri puta i to je to - moramo to prihvatiti kao Krsninu volju." Čak sam i tada pomislio: “Ako imam četvrto dijete s 37 godina, kad će onda na red doći vanaprastha?
 
Naravno, nije da sam imao savršenu kontrolu nad svojim životom. Unatoč temeljitom planiranju, stvari mogu poći po zlu za svakog grhasthu ako nije dovoljno pažljiv; može iznenada pogriješiti bilo kada i propustiti svoj željno iščekivani vanaprastha ashram. Ali Krsna mi je milostivo dao priliku kad sam napunio 50 godina i ja sam je iskoristio. Sve jeprošlo veoma glatko.

Rekao sam supruzi prilično unaprijed da želim ići u Indiju na šest mjeseci i ona je dala svoj blagoslov. Kad ju je prijateljica bhaktina, također u svojim 50-ima, upitala zašto, odgovorila je protupitanjem:“Kako bih se osjećala da nisam dala svoj pristanak, a onda moj muž iznenada napusti svoje tijelo u ovoj mrtyu-loki s neispunjenom željom?" Naravno, to ne znači da nije skrivala štap u srcu. Pisalo je: "Jedva čekam da izađeš iz kuće" ili "Muka mi je od tebe", i znao sam da će doći trenutak kada će ga upotrijebiti jednom ili dvaput.
 
Žene su afektivna živa bića, ali kad su u afektu mogu svašta izgovoriti. Ali kao iskusan grhastha očekivao sam te rijetke prilike. Nisam uzvratio, nego sam strpljivo i ponizno sklopljenih ruku čekao da prestane. Ali njezina je ljutnja trajala kratko; duboko u srcu davala mi je punu podršku cijelo vrijeme. No imala je i strepnju u svom srcu:“Moj suprug, kao Kristofor Kolumbo, ide preko mora. Hoće li uspjeti? Sam – bez mene.”

I nije da sam ja bio bez treme. Osjećao sam se kao da čekam ulazak kod zubara - čovjek zna da to mora biti učinjeno radi šreje – dugoročne dobiti, ali usput će ipak biti nešto boli. Kako ću se ja, koji nikad nisam živio u hramskoj zajednici, prilagoditi životu u hramu? Kakvu ću službu tamo raditi? Hoću li uopće biti koristan zajednici? A bili su čak i neki glupi strahovi poput hoću li znati oprati svoju robu?

Da, istina je – iako sam pokušavao biti bhakta zadnjih 25 godina, nikada nisam živio u hramu. I nikada nisam oprao svoj dhoti i kurtu, kao što sam priznao svom Guru Maharaju! To može potvrditi i moja supruga koja je bila moja dvonožna perilica. Nije da sam je iskorištavao, nije da sam bio dominantan muškarac koji ju je tretirao kao svoju robinju. I ja sam se mučio u našem grhastha ashramu radeći sve vrste poslova, od čišćenja dimnjaka do cijepanja drva. No obiteljske smo obveze podijelili između sebe isvatko je imao svoje zadatke.

Iako sam se tijekom ovih aktivnosti znojio, navikao sam na to. Ali kako ću tolerirati drukčiju klimu, spavanje na podu ilisve-prožimajući čili u prasadamu? No rekao sam sam sebi: što god da dođe, nikad se neću žaliti. Uostalom, ne idem tamo s očekivanjem da ću dobiti zlatnu(hiranya) postelju (kasipu), već da ću vršiti neke strogosti.
"Izdržat ćeš maksimalno dva mjeseca u Bhopalu, a onda ćeš pobjeći Gokuli u krilo!" šalio se Baladeva Vidyabushana Prabhu, moj prijatelj. Odgovorio sam: "Radije bih umro na bojnom polju!"

A i ja sam se volio šaliti. Jednom sam bio sa Šivananda Sena Prabhuom, grhasthom bez djece u svojim pedesetima koji je razmišljao o vanaprastha ašramu, ali još nije poduzeo odlučujuće korake u tom smjeru. Pokraj nas je bio moj stariji sin Narottama koji je lijeno i nemarno sudjelovao u energičnom kirtanu u svom stilu poput morske trave – blago pomjerajući glavu, ali noge ni malo. Nakon što sam strogo pogledao svog sina nije bilo nikakvog pomaka nabolje. Okrenuo sam se prema Šivanandi Seni Prabhuu i prokomentirao:"Znaš, kad osoba ima djecu, lakše je uzeti vanaprasthu!" Dakle, došlo je vrijeme za moju unutarnju bitku koja je bila preda mnom – athato brahma jijnasa – vrijeme za jednostavniji život i odvajanje od grhastha ideje.

Kao što sam ranije spomenuo, bilo je straha i pomiješanih osjećaja. Pomislio sam, ako sam mogao služiti jednogodišnji obavezni vojni rok za dobrobit Vlade, onda mogu i sada dragovoljno za dobrobit svih (ja ću imati koristi, moja obitelj također, guru i cijela parampara će biti zadovoljni, ISKCON članovi će vidjeti da nije tako strašno, a ja ću konačno služiti zajednici). Nije da sam ja trčao prema vanaprasthi potpuno opušten s velikim osmijehom na licu. Ali imam neko životno iskustvo i znam da su takvi osjećaji normalni prije svake avanture. Priznao sam svom najboljem prijatelju Divya Prabandhi Prabhuu da postoje neki "rasa sandhi" – pomiješani osjećaji. Rekao sam mu: "Znaš Divya, na aerodromu će me supruga ispratitii prirodno će mi koja suza kliznuti niz obraz. Ali kad jednom uđem u avion, imat ću veliki osmijeh na licu!"

Razmišljao sam o tome kako je Prabhupada bio hrabar i došao na Zapad u svojim sedamdesetima. Njegovo zdravlje je bilo krhko, bio je bez  novca, bez podrške svoje obitelji i nije se preselio u renomirani hram, već je otišao u zemlju u kojoj nitko nije poznavao Krsnu. S druge strane, ja nisam nimalo hrabar, u pedesetima sam i još pristojnog zdravlja, imam respektabilnu svotu novca u džepu, imam podršku obitelji i selim se u uhodanu zajednicu gdje me predsjednik hrama rado dočekuje. 

Dok sam čekao da moje putovanje počne, moja zahvalnost prema Prabhupadi je rasla. Više sam cijenio pujari službu Ramanande Gopala Prabhua u Simhacalamu u Njemačkoj nakon što me je gurnuo u nju. Prije je to izvanjski izgledalo lako, ali kad ste i vi jednom dio toga, počnete cijeniti one koji su tome posvetili svoj život. Sada, dok se pripremam za odlazak, shvaćam da nije lako.

Svjestan sam da je proces odvajanja tek počeo, i da to ne znači da grhastha koji ima vezanosti s 49 godina postaje potpuno odvojen kada napuni 50 godina. Nije da sirovi krumpir postaje mekan i kuhan nakon jedne minute ključanja. Ovo je proces i stvari se odvijaju polako i postupno. A vanaprastha ne znači nužno da je potrebno odmah napustiti društvo svoje supruge. Ne - to je proces. Vanaprastha ne napušta svoju ženu nego svoj seksualni život (ako to nije učinio prije kad je bilo poželjno). Nije da sam iz vedra nebanapustio svoj obiteljski život – ovim sam korakom samo najavio da je proces našeg odvajanja započeo. 

U posljednjih 25 godina najviše smo vremena posvetili sebi. Da, družili smo se na način svjestan Krsne. Imali smo mnogo divnih bhajana, kirtana, festivala, predavanja i aktivnosti svjesnih Krsne. Proveli smo puno vremena propovijedajući jedno drugome. Ali sada je vrijeme za propovijedanje široj zajednici. Ako žena želi, može slijediti muža i mogu propovijedati zajedno više od deset godina. Ali ne jedno drugom u udobnosti vlastitog doma! A nakon toga Krsna će opet pokazati koji je prirodni put zanjih oboje nakon što uđu u šezdesete.

Napokon sam uskočio u avion i stigao do hrama u Bhopalu.

Odlazak od kuće bio je nezamisliv kada sam imao 25 godina, ali bila je to ista situacija kao kada je Sukanthi Mataji, Sundarina najbolja prijateljica, razmišljala o tome kako će se jednog dana moći odvojiti od svoje kćeri. Sada Sukanthi Mataji s nestrpljenjem čeka da se njezina kći uda i počne graditi vlastito gnijezdo. Prirodno je sada u mojim 50-ima započetiproces odvajanja. Ovako Krsna savjetuje da život treba izgledati. 

Kao što je bilo prirodno za mene ući u grhastha ashram prije 30 godina, također je sada prirodno da sam krenuo u ovom smjeru. A kada slijedimo put koji nam je dao Krsna, On nagrađuje u skladu s tim – ye yatha mam prapadyante. Kad sam došao u Bhopal, u mom srcu se pojavio unutarnji osjećaj duboke sreće. Cijela zajednica ovdje mi daje punu podršku i sretni su što sam došao među njih.

Naravno, to ne znači da u početku nisam bio zbunjen poput svakog bhakte početnika koji se preda Krsni i dođe živjeti u hram. Sljedećeg dana otišao sam oprati svoj dhoti i kurtu prvi put u životu, ali nisam stavio dovoljno praška za pranje u kantu. Shvativši to u kupaonici, bio sam lijen vratiti se u sobu i uzeti još praška. Ugledao sam nečiji fini smećkasti šampon. "I ovo će poslužiti", pomislio sam. Dok sam sipao u kantu, ugledao sam etiketu na kojoj je pisalo – „amla tel“.

Ponosan što sam naučio čitati devanagari, brzo sam shvatio – ovo nije šampon nego neko ulje! Koja zbrka - zašto drže ulje u kupaonici? I to sam brzo shvatio nakon što danima nisam mogao odvezati svoju sikhu – nekako se to nikad nije dogodilo u mojoj kući iako nikada nisam koristio nikakvo ulje za tu svrhu. Krsnini aranžmani su nepredvidivi. Dok sam sljedećih pola sata proveo u kupaonici pokušavajući popraviti svoju grešku, nisam bio frustriran, već zadovoljan. I odmah nakon te epizode, sjedio sam u blagovaonici i pažljivo častio prasadam.

Ubrzo sam nazvao suprugu prvi put otkako sam došao i dugo smo razgovarali. “Konačno živim život u kojem plaćam za svoje pogreške!”, rekao sam joj, a ona se smijala jer je znala da je to uvod u neku zanimljivu priču u mom stilu. Rekao sam joj o epizodi u kojoj sam naučio dvije nove hindi riječi "amla tel", a ona mi je dala dodatne savjete o pranju bijelog dhotija i kurte. Ispričao sam joj kako sam bio posebno pažljiv dok sam častio prasadam kako se moj dhoti ne bi zaprljao. I oboje smo se od srca smijali jer ipak sam ja taj koji ju je cijeli život uvjeravao da je normalno da dok jedeš dobiješ koju mrlju na dhotiju. Ali sada sam oprezno jeo kao nikada prije i nije bilo mrlje.  

Opet, nije da sam ja iskorištavao svoju suprugu– nisam gledao TV dok je ona obavljala kućanske poslove. Pripremio sam drva za ovu zimu, platio bhaktu da čisti dimnjak i dobro sam pripremio svoj odlazak od kuće. Ali što se tiče prasadama, postojao je neki nemar ili sebičnost s moje strane. Dvija Nayaka Prabhu, moj prijatelj brahmacari, teško se mogao poistovjetiti s ovim primjerom budući da od pamtivijeka pazi da ne uprlja svoj dhoti. Supruga mi je također rekla da je shvatila da je muka svako malo stavljati drva u peć. Nabrojala je još neke moje dužnosti i rekla da je počela više cijeniti moje službe kojih prije nije bila toliko svjesna.

Tek nakon nekoliko dana shvatili smo da naši dečki sami rješavaju svađe; postali su svjesni da više nema oca koji bi posredovao između njih. I da budem iskren, u pedesetim godinama već sam se umorio od  uloge policajca ili sudca, istražujući tko je prvi započeo svađu, a tko je prvi prešao granicu.

Nakon 4 – 5 dana snimio sam kratki smiješni video klip “Uskoči u vanaprastha vlak” kako bih pokazao svojim prijateljima u Europi da nema potrebe brinuti ni o čemu. I odmah su, zajedno sa suprugom, prepoznali moj stil i shvatili: “Ovo je naš stari Murari – potpuno opušten i sklon šali.” Ismijali su se zajedno s onima koji su isprva šutjeli. Nema mjesta za ukočenost ili strah – ye yatha me prapadyante – Krsna uzvraća u skladu s predajom osobe. 

Supruga mi je rekla koliko je ponosna na mene jer služim zajednici u Bhopalu i što sam konačno odrastao. Prirodno je da žena bude sretna jer joj muž nećevječno visjeti na ramenima. Netko odraste s 18 godina, netko s 50, a netkonikad. Dakle, ako ste propustili prvi vlak s 18, uskočite u ovaj u svojim50-ima i pridružite mi se sada!

U Bhopalu sam odlučio biti pozadinski igrač, da me ne bi počeli tretirati kao kralja. Ali brzo sam shvatio da ovdje obični bhakta dobiva više poštovanja nego predsjednik hrama, ili čak predsjednik cijele yatre na Zapadu. Začudo, bhakte se ovdje međusobno ne svađaju. Naravno, svjestan samda nije svaki hram takav i da bih u nekim hramovima bio sam ili prepušten sam sebi, ali Krsna je milostivo uredio da dođem u ovaj hram. I supruga i ja smo odmah shvatili da je ovaj korak dobar za mene, za nju, za našu djecu i za zajednicu bhakta, jer netko mora učiniti prvi korak. I na kraju taj korak je bio dobar i za društvo općenito.

Bilo me sram kad su mi bhakte prvom ponudili arati svjetiljku u hramu, ali za njih je to bilo sasvim normalno i prirodno – ja sam najstariji ovdje i iniciran sam prije njih. Ali u srcu sam se osjećao kao početnik. Uostalom, svi su ovdje posvetili cijeli svoj život kao brahmacariji dok sam ja sjedio na dvije stolice. Svi oni znaju kako se radi arati (uzeo sam školjku s obje ruke!), vezati shiku ili oprati dhoti. Neki od njih žive u hramu više od deset godina, ali ja živim tek nekoliko mjeseci.

Međutim, nisam mogao dugo biti u sjeni i ubrzo su se prema meni počeli ophoditi s previše poštovanja. Ipak, zadovoljan sam jer spavam na podu s pet cimera, častim jednostavan prasadam, a kad je hladno, u ranim jutarnjim satima, toleriram situaciju čekajući sunce (u međuvremenu se osoba može grijati samo na mirisne štapiće!).

Sada sam ovdje već skoro četiri mjeseca i imam isti dojam od početka – bhakte poštuju jedni druge i imaju najveće poštovanje prema autoritetima. Pitao sam se, zašto to nemamo na Zapadu? Upravo počinju graditi hram vrijedan više milijuna dolara i ne sumnjam da će uspjeti ako održe tako lijepu atmosferu u hramu.

Iako sam se u početku suzdržavo i odbijao držati predavanja, nastavio sam pričati priče o Prabhupadi svojim cimerima. Iznova i iznova su me pitali mogu li održati predavanje, pa sam se predao. Ubrzo je uslijedila druga i treća propovijed... Nedjeljom imaju nekoliko zasebnih programa – za studente, djecu i ljude općenito – a svaki posjećuje više od 100 ljudi. Tako sam uskočio u taj vlak i Gospodin Krsna mi je brzo pružio bezbroj mogućnosti.

Naravno, neizbježno me pitaju kako na Zapadu tako i na Istoku zašto je vanaprastha ashram potreban ako je vaša obitelj svjesna Krsne. Rupa Goswami nam je rekao u svom Bhakti-rasamrita-sindhu: “U procesu predaje Svevišnjoj Božanskoj Osobi postoji šest stavki, a dvije od njih su prihvatiti sve što je povoljno za predano služenje i odbaciti sve što je nepovoljno za predano služenje." Zašto tvoja žena koja je odana i tebi i Gospodinu nije povoljno društvo u predanom služenju? Naravno, moja supruga je bhaktina i povoljno je društvo – ali ne za mene, jer ja sam s vremenom razvio vezanost za nju. Ova privrženost je pomiješana s tjelesnom koncepcijom života i treba je postupno odbaciti.

Druga briga je kako ću se nositi s troškovima ako se nešto iznenada dogodi i budem prisiljen otići u bolnicu. Možda je ovo razumno pitanje za nekoga tko bi uzeo vanaprasthu u SAD-u, a nema zdravstveno osiguranje, ali u Indiji o tome nema govora. Imam nešto ušteđevine i dio sam uzeo u Indiju. Ipak, medicinska skrb ovdje je relativno jeftina. Zapravo, moja se astma ponovno aktivirala i otišao sam u bolnicu u Bhopalu. Platio sam osam dolara pulmologa i osam dolara za nekoliko lijekova.

Odmah sam shvatio – bit će teško ne doći opet u Bhopal. Acyuta Krsna Prabhu, predsjednik hrama, primio me u svoju sobu; Abhirama prabhu, najbolji kuhar i plesač u hramu, naučio me kuhati čaj od đumbira i praviti capatije (sad možete pogoditi – kuhinja je bila ženina zadaća) ,a Bhima Prabhu je bio fantastičan vođa kirtana. Priyavrata Prabhu, moj cimer, naučio me kako nositi određene dijelove vaisnavske odjeće (muškarci će znati očemu govorim!). Taruna Krsna Prabhu i Marici Prabhu, osim što su bili moji učitelji hindija, uživali su u pričama o Prabhupadi, zajedno s Priyavratom Prabhuom. Kako da ih zaboravim?

Nakon nekoliko mjeseci vratit ću se na posao i ponovno ću biti s obitelji, ali oči će mi biti usmjerene k Bhopalu. Kad se vratim i supruga vidi moj entuzijazam za vanaprastha život, mogu samo nagađati kakva će biti njezina odluka. Sljedeći put rezerviramo dvije karte!

Vaš sluga, Murari Gupta Dasa

(marijanbilic@inet.hr)

 

 
Najnovije
Oglasi
Aktualno
Galerije
Komentari
Prijava ::
Vaišnavski kalendar
Ankete ::
Kada ste zadnji puta naučili napamet novi stih iz šastra?
(34 glasa)
Ovih dana
Nedavno
Odavno
Odavno, i ne sjećate se
Nikada
     
Društvene mreže ::
Slijedi portal.iskcon.hr na Twitter-u
Statistika posjeta ::
Trenutačno je 161 posjetitelj online
 
 
Ova stranica pogledana je 500 puta.
 
Sponzori ::
ISKCON official ::
Vanjski linkovi ::